Vladika Nikolaj je rođen na Tucindan 23. decembra 1881. godine od roditelja, Dragomira i Katarine Velimirović. Već na Bogosloviji u Beogradu istakao se velikim besedničkim darom. Najšire obrazovanje svog vremena stekao je u Evropi i Rusiji. Odbranio je dva doktorata, jedan u Bernu, a drugi u Ženevi.

Svojim snažnim religiozno-crkvenim i nacionalnim istupima u javnom životu ondašnje Srbije, izazvao je divljenje i poštovanje kod mnogih, ali i zavist kod drugih. U vreme Prvog svetskog rata, u Engleskoj i Americi je širio istinu o srpskom narodu. Želeći da upozna zapadni svet o nečuvenim stradanjima srpskoga naroda i o pravednoj borbi koju je Srbija vodila za svoje oslobođenje, srpska vlada je odlučila da ga uputi u Englesku i Ameriku.

Ministar u Vilsonovoj vladi Džon Kingsburi (1933.) zapisao je sledeće: „Vi, Srbi, možda ne znate koliko je vladika Nikolaj, koji pripada čitavom hrišćanskom svetu, poštovan i cenjen u Americi. On je za svoj narod učinio mnogo. Verujem kao pojedinac najviše. Na zakazane besede, u pojedinim gradovima Amerike, ljudi su putovali po nekoliko sati brzim vozovima da čuju njegove proročke reči. Ja sam lično ponosan što se ubrajam u prijatelje tog velikog srpskog sina.“
Po završetku rata, izabran je za episkopa Žičkog. Potom je stolovao u Ohridu, pa opet Žiči.
Sadržaj teksta
Vladika Nikolaj i Bogomoljački pokret
Episkop Nikolaj je u tom periodu upravljao u ime Srpske Pravoslavne Crkve celokupnim bogomoljačkim pokretom. „Magnetizmom svoje ličnosti on je privukao i usmerio latentnu religioznost narodnih masa. I tako je, pod njegovim uticajem, dvadesetih godina ovoga veka organizovan taj verski pokret, prevashodno seljački, koji je impresionirao pobožnošću i molitvenom revnošću.”

Bogomoljački pokret dao je „samo Hilandaru dvadesetak iskušenika i monaha. Od članova Narodne hrišćanske zajednice stvorene su monaške matice u mnogim našim manastirima. Zahvaljujući ovom pokretu episkop Nikolaj je obnovio monaški život u zapustelim manastirima u Ovčaru i Kablaru.

Konkordatska borba i zatočeništvo
Prilikom konkordatske borbe, 1937. godine, episkop Nikolaj je ustao u zaštitu životnih interesa Srpske Pravoslavne Crkve živom i pisanom rečju, a onda je došao rat. Odmah posle nemačke okupacije episkop Nikolaj je interniran u manastir Ljubostinju, da bi kasnije bio premešten u manastir Vojlovicu. Ovde je bio zatočen zajedno sa patrijarhom srpskim Gavrilom. Iz manastira Vojlovice Nemci su ih 14. septembra 1944. godine odveli u logor Dahau. Oslobodili su ih Amerikanci kada su ušli u Kicbil 8. maja 1945.”
Posle svoga oslobođenja episkop Nikolaj se nije vratio u komunističku Jugoslaviju. Izvesno vreme je živeo u Engleskoj, a zatim se preselio u Ameriku, gde je i preminuo 5. (18) marta 1956. godine a sahranjen pokraj srpskog manastira Svetog Save u Libertivilu.

Kanonizacija narodnog svetitelja
Mošti vladike Nikolaja prenete su u Srbiju 12. maja 1991. godine u njegovu zadužbinu u selu Lelić kod Valjeva.
19. maja 2003. godine Sveti arhijerejski sabor SPC “jednodušnom jednoglasnom saborskom odlukom” kanonizuje Nikolaja Velimirovića za sveca, čime je krunisan proces njegove rehabilitacije.

Svečana kanonizacija obavljena je u Hramu Svetog Save na Vračaru, u Beogradu, 24. maja 2003. godine, a današnji dan, 3. maj, je određen za praznovanje svetitelja u hramovima SPC, na dan kada su prenete njegove mošti iz Amerike u Srbiju.
Ava Justin o Vladici Nikolaju
Ava Justina Popovića na desetogodišnjem parastosu Vladici Nikolaju u Leliću održao je besedu koja možda najbolje oslikava lik i delo svetog vladike Nikolaja. Upoređujući sebe sa komarcem Ava Justin, Vladiku Nikolaja naziva orlem i najvećim Srbinom posle Svetog Save.

Dva čoveka ima Srpska Crkva i Srpski narod. Prvi Sveti Sava, jedino do sada Ravnoapostolni. Oprosti Sveti Vladiko! A ti za mene i za sve zdrave Srpske duše, drugi si Ravnoapostolni Vladika Žički. Srpski Sveti Zlatoust!..Kako je on neiskazano veliki. O Srbi, bedni, nesrećni Srbi! Videste li svog Vladiku u Akademiji nauka Srpskih? Ne, ne, ne!
Srbi, mutavi narod, mucavi narod… Da nije ovog slavnog Zlatousta Srpskog, zar bi Srbinovo pesništvo i sveg Srpstva postojalo? Evo Srbskog Svetog Damaskina. Evo u istinu najvećeg pesnika Srpskog. Većeg od svih slavnih velikih pesnika. Samo da je ostavio Duhovnu Liru, bio bi ravan Svetom Damaskinu…
…Kada su u teškim nevoljama umukla mnoga Srpska usta on je nemačkim tiranima govorio: „Evo mene ispred moje pastve. Vi streljate moju decu po Kraljevu, došao sam da mene prvo streljate pa onda njih“. Bio je zbunjen oficir i komandant nemački. Govorio je savršenim nemačkim jezikom…
… Danas Nebeska Srbija, danas, o ne samo Nebeska Srbija, nego Pravoslavna Crkva Nebeska, slavi Najvećeg Mučenika u rodu Srpskom posle Svetoga Save, Svetog Ravnoapostolnog Srbskog Nikolaja.
Njega danas sigurno grli — ko? Sveti Sava grli svog Najmilijeg Sina u Srpskome rodu. A sa njim, oko njega, i mnogobrojni Srbski Svetitelji sa Svetim Savom, …”, deo je besede ave Justina.
Kritičar Evrope
Bio je poznati kritičar ondašnje Evrope, govoreći da je Evropa narušila takav poredak stavljajući razum i nauku iznad vere.
“Aj, braćo moja, odbacila je Božije znanje, a prihvatila ljudsko neznanje.” , govorio je Nikolaj i navodi da taj sukob postoji samo u Evropi, dok u kineskoj, indijskoj i egipatskoj civilizaciji vjera i razum su u jednoj prirodnoj sintezi . A u Evropi, u kojoj postoji savršena vera – tu savršenu veru nauka odbacuje i sebe postavlja na pijedestal božanstva.
Njegova dela, do sada sabrana, „iznose trinaest tomova, misionarski rad vladike Nikolaja bio je po obimu ogroman, a po sadržaju svestran i može se samo porediti sa delatnošću Svetog Save.