KEVIN SMIT UĆUTKAO MOĆNIKE: Ustaće VELIKI SRPSKI NAROD protiv zla i Vučića, kao što je to uvek ČINIO!

Vučić i Srbi u očima Kevina Smita

Srbi se s pravom ponose svojom istorijom. Nadajmo se samo da ovom prilikom ne zakasne
Proveo sam dugo vremena u toj divnoj zemlji proteklih godina. Draga mi je ta zemlja i njen narod.

Dosta sam proučavao istoriju, naročito Balkanske ratove početkom prošlog vijeka i Prvi svjetski rat.

Sjećam se knjige britanskog vojnog službenika koji je provodio vrijeme sa Srbima.

Veoma ih je cijenio, ali je dao i dvije ne toliko pozitivne napomene o njihovom karakteru. Jedna je da su oni ljubazni i velikodušni, da će vam obećati šta god kažete (obično uz čašu šljivovice), ali da obećanja ne ispunjavaju uvijek.

Druga je da uvijek kasne i da vrijeme za njih ne predstavlja nikakav činilac.

U potpunosti bih potvrdio i jedno i drugo.

Moje posjete

Prvi put sam otišao 1987, dok je još postojala Jugoslavija. Sjećam se otrcanih robnih kuća i prastarih trolejbusa. I danas se nasmijem sjetivši se prizora kad činovnici na šalterima na željezničkoj stanici spuštaju roletne radi pauze za ručak ne obazirući se na dug red ljudi koji čekaju da kupe kartu.

Uvijek se sjetim šta su mi pričali o mlijeku iz Slovenije, koje se navodno smatralo najboljim u Jugoslaviji – da su prepredeni Slovenci kupovali mlijeko iz Srbije, prepakivali ga u slovenačku ambalažu i prodavali u Srbiji.

Puno se pričalo i o ulozi Hrvatske u Drugom svjetskom ratu.

Bio sam u posjeti i dok su bjesnili ratovi u Hrvatskoj i Bosni, iznenađen da se ljudi ponašaju kao da se ništa ne dešava.

Godina 1995. je bila čudna. Bio sam na odmoru na prepunoj plaži u Crnoj Gori, dok je na manje od sto kilometara odatle NATO bombardovao Srbe u Bosni.

Nisam ponovo odlazio u posjetu do nekoliko godina poslije napada NATO-a. Beograd je izgledao modernije i življe, grad se obnavljao.

Sjećam se raznih političara – Vuka Draškovića, Vojislava Koštunice i Zorana Đinđića. Nadao sam se da će Srbija poslije Miloševića dosegnuti stabilnost s vođom koji će zaštititi njenu nezavisnost od daljeg uplitanja Zapada.

Ali izgleda da su korupcija i nepotizam postojana stavka srpske političke pozornice do dan danas.

Mimo toga, nisam naročito pratio dešavanja, osim možda prilikom lova na Radovana Karadžića i generala Mladića.

Sadašnjica

Tek od skora sam ponovo počeo povremeno pratiti politička dešavanja u vezi sa Srbijom. Zvanična medijska priča je da se moja omiljena zemlja kreće po tananoj liniji između Rusije i Zapada.

Ali skandali s Krušikom i redovnim prisustvom arapskih trgovaca oružjem u Beogradu počeli su me uvjeravati da je predsjednik Vučić samo još jedan u nizu korumpiranih političara koji će izdati zemlju po nalogu Zapada i uvući Srbiju u NATO.

Srbiji jeste potreban napredak, ali izbor koji joj nudi Zapad je da bude ili njegov satelit ili parija.

Znajući da srpski narod neće prihvatiti ovo prvo, Vučić možda radi polako, korak po korak. Ili možda samo reaguje na događaje i donosi odluke u hodu.

Nikad ga, međutim, nisam smatrao idiotom.

No, prošle nedelje sjedim u nevjerici gledajući Vučićev sastanak s Trampom. Tramp za svojim ogromnim stolom, Vučić do njega kao dijete u školskoj klupi. Mislim da je taj prizor jezgrovito prikazao Trampov stav prema ostatku svijeta i Vučićev status u njemu.

Kako god, nagodili su se o ekonomskoj saradnji Kosova i Srbije, da Izrael prizna Kosovo i da Srbija preseli svoju ambasadu u Izraelu u Jerusalim.

To mi je bilo nevjerovatno iz dva razloga.

Prvo, Srbija je istorijski uvijek podržavala Palestince.

Drugo, kako su mi rekli mjenjači deviza u Beogradu, kad se dogovaraš, obično dobiješ nešto zauzvrat. Bar zasad ne vidim šta je to što Srbija dobija zauzvrat.

Tri učesnika sastanka su nešto dobila – SAD priliku za slikanje povodom jednog od rijetkih „diplomatskih“ dostignuća, a Izrael i Kosovo priznanje za režime svojih „država“ nastalih protjerivanjem velikih dijelova svog stanovništva.

A Srbija izgleda ne dobija ništa.

Najnevjerovatniji mi je bio ovaj naknadni snimak. Dok Tramp objavljuje da će Srbija načiniti ogroman simbolički korak prebacujući ambasadu u Jerusalim, Vučić djeluje zbunjeno. Izgleda ne znajući na šta je pristao, pogledom prolazi kroz dokument, gledajući na desnu stranu, vjerovatno prema pomoćnicima koji su s njim provjeravali dokument.

Potom podiže ruku. U tom trenutku pomislio sam da će se u očajanju uhvatiti za glavu, ali je pokret završio namještanjem kose.

Obratite pažnju da iza njega stoji Majk Pens, pogleda uperenog u Vučića. Pitam se je li to uradio znajući nešto, dok je Vučić prelistavao dokument.

Vučić se nije oglašavao o tom da li je znao šta potpisuje. U svakom slučaju, to nije ostavilo dobar utisak o njemu.

Kao istoričar, tražim analogije. Iako se ne može porediti u potpunosti, postoje određene sličnosti s jednim događajem iz prošlosti.

Vratimo se u predvečerje nacističkog preuzimanja Čehoslovačke. Hitler je pozvao predsjednika Čehoslovačke u Berlin i tek poslije nekoliko sati mu saopštio da njemačke jedinice vrše invaziju na Čehoslovačku. Čuvši to, predsjednik Čehoslovačke dobio je srčani udar.

Na Srbiju niko ne vrši invaziju, a Vučić je znatno mlađi i boljeg zdravlja, ali nije izgledao dobro kad su mu rekli da preseljava svoju ambasadu.

Siguran sam da ćemo još slušati o ovoj izdaji, usljed koje bi srpska politička pozornica ponovo mogla postati poprište spletki.

Ali će mi Srbija i njen narod i dalje biti dragi. Povede li Vučić Srbiju putem sunovrata i gubljenja svoje nezavisnosti, vjerujem da će veliki srpski narod ustati, kao što je to uvijek činio.

Srbi se s pravom ponose svojom istorijom.

Nadajmo se samo da ovom prilikom ne zakasne.

S engleskog posrbilo, skratilo i priredilo: Stanje stvari