Bogata poslijeratna Evropa nije vidjela glad, smrt, bolest i rat i nije svikla misliti o vlastitoj prolaznosti. Poslijeratni naraštaj živi dug i ispunjen život zahvaljujući medicini, ali i žrtvama prethodnih generacija koje su im takav svijet ostavile. Sjetimo se predratnog naraštaja, koji je uvijek bio spreman za smrt i gledao joj u oči – to je bio trezven životni stav, a ne očajanje.
Uredno umiranje je bilo važno kao i uredno življenje. Predratni naraštaj je imao izmirene dugove, spakovano ukopno odijelo, novac za sahranu i testament i odlazio je na onaj svijet ispovjeđen, pričešćen i opojan. Da ne budu na teret kasnijim naraštajima. Molitva Bogu za mirnu noć i dar novog dana je bila molitva za izbavljenje od vrlo opipljivih opasnosti.
Nasuprot tome, kod nas je posleratni naraštaj bio šokiran smrću g. Broza, osamdesetosmogodišnjaka, pa kako ne bi i vlastitom prolaznošću?
Kako kod nas, tako i po cijeloj Evropi – smrt guramo pod tepih hedonizmom, živimo kao da ćemo vječno, i iznenađeni vlastitom prolaznošću umiremo nepripremljeni, neuredno, po sistemu „poslije mene potop“. Nije ni čudo što nas potomci više vole kremirati nego ljudski sahraniti. Zaboravili smo da nijesmo nepobjedivi, nedodirljivi i da smrt dolazi svakome, i da odlazeći na onaj svijet, ovaj ostavljamo mlađima.
Cega se plasi narod kada ce svaki pojedinac umreti – definitivno