11.3 C
Belgrade
utorak, 18 maja, 2021

SUZANA VASILJEVIĆ SNIMILA FILM O SREBRENICI: Priznaje genocid, BIA sakrila film!

NAJČITANIJE

- Advertisement -

Kada vidim Beč pada mi na pamet Suzy F., kaže stara pesma. Kada vidim Srebrenicu, pada mi na pamet veleizdaja Suzy V. Dobro znamo da je Suzana Vasiljević gospođa koja je zadužena da Aleksandru Vučiću menja pelena, i da ga šutira dok se ovaj valja po podu. Psuje mu majku i šutira ga da ustane. Tačnije, radi kao njegova savetnica.

Ipak, ono što malo naroda zna u Srbiji zna, jer zbog spinovanja medija ovde nam pamćenje traje tri dana je to da je pomenuta gospođa Vasiljević, snimila film o Srebrenici u kojem je priznala Genocid.

– Bilo je užasno teško. Sama činjenica da kao beogradska ekipa idemo snimati film o Srebrenici mi je predstavljala problem. Trebalo je da, s mojim čistim beogradskim akcentom, nazovem Udruženje žena Srebrenice i Žepe i da ih pitam da li bi za srbijanski medij pričale o tome kako su im Srbi pobili sve živo. Mislila sam da ćemo naići na zid, ali već nakon prvog razgovora, koji je za mene bio najmučniji dio posla, shvatila sam da će nam te žene izaći u susret, jer bez obzira što su preživjele tu tragediju, one i dalje ne mrze nikoga. Mislim da je to ona jednostavna bosanska duša koja može sve oprostiti, pa i najveći zločin. Jedna od njih je i u filmu rekla: U Beogradu sam pozvala narod da se odvoji od onih koji nisu činili zločin i da počnemo da živimo zajedno.
Ono što je najvažnije, film su u Beogradu gledali moji prijatelji i svi od reda su plakali, što znači da sam uspjela ispričati priču bez političke pozadine i natjerati ljude da jednostavno suosjećaju s bolom, daje izjavu gospođa Vasiljević za hrvatski medij, sve transkriptovan na ijekavicu, a možda je i pričala ijekavicom ili na srbijanskom, kako i sama kaže u ovo intervjuu.

Vasiljevic
- Advertisement -

Ko u ovoj zemlji od glasača SNS se slaže sa rezolucijom da je u Srebrenici počinjen genocid? Verovatno ih nema, osim Gordane Čomić. A da, ona nije u toj stranci, samo je ministarka u vladi.

Nego da se vratimo na temu. „Srebrenička sećanja“, tako se zove film koji je Suzana Vasiljević snimila, a koji je gotovo nemoguće pronaći na internetu od kada se dokopala vlasti, verovatno je UDBA ucenjuje sa tim filmom pa mora da klima glavom i radi sve što joj se kaže.

– U Srbiji postoje ljudi koji nisu znali jer nisu htjeli da znaju, odbijali su prihvatiti činjenice, jer kada ne primjećuješ problem imaš dojam da ga i nema. U drugu grupu spadaju oni koji uključe prvi program RTS-a, sjede i gledaju i RTS kaže da Naser Orić ubija ljude u Srebrenici i oni vjeruju, jer nikada nisu čuli ništa drugo. Televizija je bila jedini medij, a ona je naravno bila u rukama Slobodana Miloševića. Kada se danas priča o tome, ovi koji su odbijali znati kao da doživljavaju neku vrstu kajanja što nisu znali, dok ovi drugi i dalje odbijaju zato što im je teško da nakon petnaest godina svog života kojeg su uložili u Miloševića sada kažu „pa mi smo se zeznuli“, odgovara Suzana Vasiljević Feralu.

- Advertisement -

Priznaćete, ne bi bilo prijatno kada bi se pojavila informacija u javnost da je savetnica predsednika učinila veleizdaju prema svom narodu, ali i svojim glasačima. Sa strahom i zebnjom možemo pomisliti ako je ona bila spremna na čin veleizdaje, da li će nagovarati i predsednika Srbije, kao njegova savetnica da i on učini isto? Naprimer, da prizna tzv. Kosovo za državu?

Ipak Slavija Info je tu da vas podseti kakvi monstrumi i neljudi upravljaju životima nas i naše dece, zbog kakvih monsturma ispaštamo u ovoj zemlji od kada se rodimo pa dok ne umremo, uprkos tome što smo patriote i što volimo ovu zemlju. Pobunimo se protiv diktature tiranina, neće nas biti ukoliko nastavimo da ne reagujemo.

U nastavku redakcija portala i kanala Slavija Info vam ostavlja čitav intervju koji je izašao u oktobru 2005. godine za časopis Feral.

RAT PROTIV ZABORAVA��
Barbara MAJSTOROVIĆ-IVEZIĆ
27. listopada, 2005.

„Trebalo je da, s mojim čistim beogradskim akcentom, nazovem Udruženje žena Srebrenice i Žepe i da ih pitam da li bi za srbijanski medij pričale o tome kako su im Srbi pobili sve živo. Mislila sam da ćemo naići na zid, ali već nakon prvog razgovora, shvatila sam da će nam te žene izaći u susret, jer one i dalje ne mrze nikoga. Mislim da je to ona jednostavna bosanska duša koja može sve oprostiti, pa i najveći zločin“, kaže Suzana Vasiljević

Na prošlotjednom Zagreb Film Festivalu prikazan je dokumentarni film „Srebrenička sjećanja“ srbijanske redateljice Suzane Vasiljević. Riječ je o potresnom filmu u kojem je srebrenička tragedija ispričana kroz osobne priče četiriju žena koje su ostale bez svojih sinova, muževa, braće… Autorica filma dolazi iz Beograda gdje od 1994. radi kao producentica za BBC-ijev dokumentarni program. S grupom prijatelja osnovala je vlastitu producentsku kuću „DVS Infocus Balkans“ s kojom je realizirala ovaj film, kao i prošlogodišnji „Put u bespuće“ u kojem se pozabavila ubojstvom Ivana Stambolića.

– Odakle motivacija za snimanje filma o Srebrenici?

– Postojala je emotivna veza između mene i tog grada, jer je moj otac pravio hidrocentralu u Zvorniku blizu Srebrenice i ja sam kao dijete provela tamo dosta vremena, dolazila bih vikendom s roditeljima, a pošto sam s dvanaest godina ostala bez oca, to su mi, zapravo, najljepša sjećanja. Kako sam radeći za strane medije prošla dosta ratišta i uglavnom znala što se događa u Srebrenici, a i drugdje, osjećala sam potrebu da to prenesem ljudima oko sebe koji iz raznih razloga nisu imali pojma o tome što se događa oko njih. Htjela sam da priču ispričaju žene koje su proživjele tragediju, bez novinara i komentara, jer mislim da će osobno svjedočanstvo najviše djelovati na ljude koji to budu gledali. Svaka žena u Srbiji može se vidjeti u ulozi te majke, može se poistovjetiti s bilo kojom od njih i stvarno biti pogođena njihovom patnjom. Kada vidiš ženu koja kopa po vrećicama i traži posmrtne ostatke svog sina, znaš da to ne može biti gluma i ne može da te ne pogodi.

– Kako je protekao rad na filmu?

– Bilo je užasno teško. Sama činjenica da kao beogradska ekipa idemo snimati film o Srebrenici mi je predstavljala problem. Trebalo je da, s mojim čistim beogradskim akcentom, nazovem Udruženje žena Srebrenice i Žepe i da ih pitam da li bi za srbijanski medij pričale o tome kako su im Srbi pobili sve živo. Mislila sam da ćemo naići na zid, ali već nakon prvog razgovora, koji je za mene bio najmučniji dio posla, shvatila sam da će nam te žene izaći u susret, jer bez obzira što su preživjele tu tragediju, one i dalje ne mrze nikoga. Mislim da je to ona jednostavna bosanska duša koja može sve oprostiti, pa i najveći zločin. Jedna od njih je i u filmu rekla: U Beogradu sam pozvala narod da se odvoji od onih koji nisu činili zločin i da počnemo da živimo zajedno.
Ono što je najvažnije, film su u Beogradu gledali moji prijatelji i svi od reda su plakali, što znači da sam uspjela ispričati priču bez političke pozadine i natjerati ljude da jednostavno suosjećaju s bolom.

Odbijanje istine

– Mislite da ljudi u Srbiji zaista ne znaju što se dogodilo u Srebrenici?

– U Srbiji postoje ljudi koji nisu znali jer nisu htjeli da znaju, odbijali su prihvatiti činjenice, jer kada ne primjećuješ problem imaš dojam da ga i nema. U drugu grupu spadaju oni koji uključe prvi program RTS-a, sjede i gledaju i RTS kaže da Naser Orić ubija ljude u Srebrenici i oni vjeruju, jer nikada nisu čuli ništa drugo. Televizija je bila jedini medij, a ona je naravno bila u rukama Slobodana Miloševića. Kada se danas priča o tome, ovi koji su odbijali znati kao da doživljavaju neku vrstu kajanja što nisu znali, dok ovi drugi i dalje odbijaju zato što im je teško da nakon petnaest godina svog života kojeg su uložili u Miloševića sada kažu „pa mi smo se zeznuli“.

- Advertisement -
- Advertisement -

Srodni članci

Ostavite komentar

Najnovije vesti