Izgradnja nacionalnog stadiona biće pravi trenutak u vremenu, da doživimo još jedan nacionalni poraz. Poraz za porazom doživljava naša nacionalna fudbalska ekipa. A kako ni jedno zlo ne dolazi samo, eto nam i možda goreg?Da li nam je zato potreban što veći stadion, kako bi što više ljudi uživo gledalo poraze koji traju decenijama.
U ovom tekstu neću pominjati iznos investicije u nacionalni stadion, jer za većinu ljubitelja fudbala – nije sve u parama. Za tvorce ideje o izgradnji – te zidine su šansa za punjenje dzepova. Za Istinske ljubitelje fudbala sadašnje zidine FK Crvene Zvezde i FK Partizana imaju dušu. A isto tako se zna, da đavo dušu nema.
Zašto nam se dešavaju nacionalni porazi (mislim na fudbal), u sportu koji najviše ljudi prati? Koja je razlika između naših reprezentativaca i komšijskih, koji su jednom bili treći i jednom drugi na Svetu, za malo prvi? Da li im je trebao nacionalni stadion za te uspehe? Na prvi pogled, ne veštom analitičaru, biće jasno – ko je na čelu Srbije, a ko načelu HNSa.
Šta nas uči tradicija rezultata naših fudbalskih reprezentacija? Za tradiciju filozofi kažu da je – ono što ostane, kada mnogo toga ne stane. A ostali su tradicionarni maniri. Provučemo se kroz grupu, onda čekamo tuđe rezultate. Sportski novinari horski počnu, u stilu najznačajnijih belih magova, da prizivaju Bogove u pomoć, kako bi nas spasili zlih sudija, globalne mržnje i uklete sreće. I dok Strajnić pokušava da sačuva ugled predsednika Srbije (kao nekada Gajić), u ratnoj loži stadiona JNA, predsednik želi da Strajniću omogući adekvatnije uslove za spašavanja – nov stadion, nacionalan, obezbeđen betonom, kamerama i distanciranom pres kabinom u Javnim nabavkama, koje nose oznaku službene tajne.
A šta ćemo sa manirom? Maniri su sastavni deo karaktera. Karakter je dispozicija koja se vaspitava. Može da bude podanički, kukavički, plašljiv, ponizan, ali i smeo, odlučan, častan, borben.. Da li će izgradnja nacionalnog stadiona izgraditi novi manir? Pa neće. Jer naše mlade fudbalere treniraju bivši fudbaleri sa onim manirom ojačani kursom od 2-3 meseca. A vaspitanje je posao za obrazovane pedagoge u fudbalu. Belgijanci to najbolje pokazaše. Jer suština obrazovanja je – vaspitanje i obrazovanje kritičkog pogleda na stvari i događaje oko nas. A to u Srbiji nije slučaj. Pa zamislite, koliko moraš da budeš podan, jadan i nebitan da bi na nekoj skupštini glasao za Kokezu. Možda i čudno, jer oni žive takav život. Čekaju.A kako su to svoje fudbalere, komšije ubedile i ohrabrile da igraju na svaku pobedu, bez kalkulacija? Pomolićemo se da zna Piksi, trenerski nindža. Za velike novce.
Da li ce ova vlast izbrisati i nacionalnu istoriju srpskog fudbala?
Na stadionu Marakana, uz svo uvazavanje imena Rajka Mitića, igrane su mnoge važne utakmice. 1973 godine finale između Ajaxa i Juventusa, 1976. finale između Zapadne Nemačke i Čehoslovacke. Svi iskreni navijači Crvene zvezde, oni sa Severa, ali i oni sa istoka,zapada i dalje taj stadion zovu Marakana. Za taj objekat vezuje ih istorija.Isto je i sa stadionom FK Partizan – popularni JNA. Hram fudbala. Na njemu je 1962 godine održano sedmo Evropsko prvenstvo u atletici, na kome je ucestvovalo 29 nacija. Na njemu je igrao Dragan Mance, na njemu se i dan danas može čuti otisao si Dragane…
Da li ćemo mi, iskreni navijači, dozvoliti jos jedan nacionalni poraz?
Ova utakmica se igra na našem terenu i ne smemo izgubiti.
Jos jedno malo poređenje, koje prepliće sport sa politikom. Na inicijativu Adolfa Hitlera 1937. godine Albert Speer je projektovao i započeo izgradnju Deutsches Stadion-a sa kapacitetom od neverovatnih 405.000 gledalaca.
Taj stadion koji je predviđen za divljenje vođi nikada nije zavrsen…..zato učimo iz tudđih grešaka i suludih ideja. Sačuvajmo nacionalni ponos i dušu Marakane i Hrama Fudbala Jna
I kako reče Snežana Stanojević, sa Radio Beograda – Neki zaboravljaju, neki pamte, neki osećaju, neki su ravnodušni, nekima je važno, nekima je nebitno, na nama je da zaboravu ne damo mira
Ognjen Pavlović