Kesić i zabava
Možda je to samo neka nova ZAM produkcija (sada zabava morona) jeftini humor za ljude siromašne kulturom i osiromašenom tolerancijom prema svojim sugrađanima. Naravno da ovo vrijeđanje Svetog Vasilija Ostroškog nije nikako slučajni eksces, ovo je više pravac djelovanja Zorana Kesića i „njuzovca“ koji koriste svaku priliku da se narugaju SPC, narodu i generalno svemu što je srpsko. Često i napaćenom i izmučenom narodu koji se nalazi u enklavama, ili narodu koji je u manjini i trpi torturu.
Kako je Kesić pokušao da pljune Svetog Vasilija toliko je pljunuo sebe. U momentu kada se čitav civilizovani svijet zgražava ubistvom novinarke sa Malte i pokretanjem ozbiljnih istraga, Kesić i drugari oplakuju taj sistem vrijednosti koji se povezuje sa brojnim nepočinstvima.
Neko ko „ciči“ za slobodu novinarstva. Bio je nijem na progon novinara na neriješena ubistva Duška Jovanovića i ostale blagodati autoritativnog režima. Neko ko se poziva na različitosti ne bi pod farsom humora ismijavao brutalno Ostrog i Svetog Vasilija, pošto se ispred njegovog kivota mole se ljudi svih vjera, nacija i političkih ubjeđenja, zato kažu da je neznanje najgore, pa i u slučaju ovog pokušaja satiričara. Neko ko se žali na diktaturu, nariče nad sudbinom najduže vladajućeg autokrate u Evropi. Ne brane njega, nego njegove antisrpske, ali i antievropske pozicije progona vjerujućih, naroda. U zadnje vrijeme otvorenog neoustaštva i možda i „lagane“ note Marka Perkovića Tompsona koje uživaju u popularnosti na skupovima podrške tom političaru.
Društvo nam jeste potrošačko, i svakako da u postkomunističkom ambijentu i humor Kesića i Njuz.neta ima svoje konzumente i istomišljenike, ali vjerujem da je to jedan mali dio ljudi. Onaj dio koji napada Stefana Nemanju, SPC, Blagoja Jovovića, a brani Mila Đukanovića i njegovu kamarilu, pošto teži tom sistemu vrijednosti. Zoki humorista se svakako uvjek i svima izvinjavao, osim Srbima pošto to je njegov rad, njegova „sloboda“ vrijeđanje vjerskih osjećanja svih vjerujućih i pljuvanje već potlačenih u teškom položaju.
Javni i medijski prostor je postao poslednje utočište hulja i marginalnih opaski, sa humorom 90-ih popovi-džipovi itd. Dehumanizacija sopstvenog naroda i loš humor kao ideja vodilja odbrana ideja pravaštva koje pripadaju Drljeviću i Starčeviću, ali u ambijentu devedesetih u kojem su ostali ovi marginalci.
Koliko je srpsko društvo idealno i pruža svima mogućnosti za život možemo vidjeti upravo na ovom primjeru. Zoran Kesić i njegovi drugari žive od onoga što oni nazivaju humorom, pošto je to moguće onda živimo u najboljem od svih svjetova.
Nebojša Lazić
