ŽUJOVIĆ SLOMIO SRCA: Odnesi me…

Obavezno pročitajte

Žujovićeva kolumna

Nema dana da ne pustim ovu pesmu u svojoj ordinaciji. Nema čoveka koji nije čekao da bude pronađen. Najlepša ljubavna pesma za mene. Nema već dugo zlatnog beogradskog dečaka. Čovek ne može a da se ne zapita zašto je Bog toliko sebičan da uvek pored sebe želi svoja najbolja dela. Iskreno se nadam da Vlada Divljan sedi negde gore u sjajnom društvu, da se smeje, da je našao svoj mir.

Da odozgo gledaju ta nasmejana lica beogradskih dečaka. Ceo život čekam na tebe, sedim sam i gledam u sebe. Mislim sad, pitam se, gde si ti… Ljubavi moja, ova kolumna je za tebe.

- Advertisement -

Dok ovo čitate, autor je neraspoložen. Danas autor puni pedeset godina, dragi moji. Autor shvata da mu je ostalo mnogo manje godina života nego što je proživeo. Pre nego što je seo za kompjuter, autor je ispratio svog jedinog i najvećeg prijatelja za Ameriku. Nema tog Jacka koji može da spere ove suze koje teku iznutra, niz grlo. Nije lako kada ostajete bez čoveka kome jedino verujete, kome možete mirno život da poverite, ženu koju volite, sav novac koji imate.

Gde i kako je proteklo tih pedeset godina? Lepo detinjstvo sa drugarima iz ulice. Roditelji koji te vole i koje voliš. Drugari iz škole. Simpatije i devojčice iz grada. Momstvovanje, muzika koja je ostala i dalje totalna pasija, cigarete, alkohol. Studije. Studentski dom. Demonstracije. Borba. Često crna leđa od pendreka. Dolazak kući i skidanje duksa. Majka koja plače kada te vidi tako izubijanog i tetka koja ustaje i ljubi te u leđa. Srećne ti rane junačke.

Bile bi junačke da mi je čelo razbijeno, teto… Prvo radno mesto i teška šikaniranja. Trpljenje i pokazivanje zuba kada god se moglo. Šest godina rada na određeno i želja direktora da ti prekine ugovor dok ti je supruzi stomak do zuba. Vidi, lepi, ako misliš da ću da kleknem i molim, gadno si se zajebao, otići ću na plantaže PKB-a i kopati kukuruz, ali Žuja će da zaradi za porodicu. Šesti oktobar i debeli, pijani gmaz koji ima obraza da te kroz ridanje pita mora li da da ostavku. Uživanje od deset sekundi, a onda odvratan osećaj gađenja. Moraš, lepi.

dejan žujović

Piše Dejan Žujović: Izvini, Srbijo!

Uživanje sa svojim detetom. Kćerke su zakon. Njeno spavanje na mojim grudima, njen čuperak koji nikada nije želeo da se pripitomi. Prva vožnja bicikla bez pomoćnih točkova. Odlazak po nju do vrtića. Tata, još deset minuta. Vaspitačice koje te jedva drže budnim jer si umoran kao pas. Odlazak na mali Taš. Gledaš onu klupu i tako bi se slatko ispružio… Tata, gledaj me…

Nož zabijen u tvoje grudi, suze koje ne možeš da zaustaviš dok te prijatelj prebacuje na novu lokaciju, a ti ostavljaš ono što voliš više od sebe. Svakoga dana na novom poslu da niko ne primeti da se nešto desilo u tvom životu. Nova šikaniranja, ružne situacije. Stiskaš zube i guraš dalje. Krećeš na specijalizaciju. Upoznaješ nove kolege. Po njihovom stavu vidiš da si im zanimljiv, drugačiji. Nekako slobodniji. Završetak specijalizacije i polaganje pre vremena jer želiš da nadoknadiš izgubljeno.

Krećeš kao ispaljen iz praćke jer si se godinama za to spremao. Mnogo gradova, mnogo održanih prezentacija, predavanja. Mnogo putovanja po inostranstvu. Evropa, Bliski istok, Amerika… Upoznavanje različitih kultura, običaja, kuhinja. Misliš da je tvoj život Švicarska…

Bolest oca i dve godine borbe. Svakoga dana na VMA, vama moje kolege, moja braćo, jedan život je malo da vam zahvalim. Briga, tuga, bol. Smrt oca. Odmah krećeš na posao jer shvataš da ćeš sebi nešto mnogo ružno da uradiš ako ostaneš sam kod kuće. Niko ne primećuje ništa, nastavljaš da slušaš tuđe probleme…

Rođenje druge kćerke. Vraćaju se oni osećaji od pre dvadeset godina. Moj mali krpelj. Kako me vidi širi ručice i lepi se za mene. Gledam je i shvatam koliko liči na mene. Beskrajna ljubav. Korona počinje. Moje dete nedeljama ne izlazi iz stana. Dežuram. Oboljevam. Preživljavam. Mojim anđelima, sestrama i doktorkama iz Dragiše Mišovića vrata na mojoj ordinaciji ne postoje. Kada god i šta god, tu sam. Novinari Nove, intervjui. Bes u očima. Bes u telu. Bol zbog laži i nepravde. Početak javnog, društvenog angažovanja.

Ovde vi nastupate, dragi čitaoci i dovršavate priču. Od ovog trenutka ste vi odgovorni za njen kraj. Znači, Aleksije, Mare, Hana, Ana KV, Ranko, Joco, NN, Buki, Mina, Baba Branka, Jelice, Ivice, Artiljerče, BM, Zemunče, Niki, Milorade, Nidžo, Mile, Slađo, Veso, dr Lili, Miki S, Nemanja, Apotekarko, Blok 45, Miloše B, Čale Čalijo, Dorćolče, Lemi, Gorane Stanojeviću, Ratomire, Marsu, Za Sve Naše Ljude, Vesna, Mirjana Micović, Somborče, Tetko sa Vračara i svi vi drugi, završite ovu priču…

Ono što znam je, što reče jedan komentator prošli put, da me moj otac gleda odozgo i da je ponosan. Mojih pedeset godina nije prošlo filmski. Najvažnije mi je da sam spoznao šta znači voleti. Da me mržnja ne vodi, već ljubav. Da mi je lakše da zaplačem nego da povredim. I znam da ovaj put kojim sam krenuo ima samo jedan mogući završetak – ljubav prema čoveku i prema ovoj zemlji. Uspeo sam ako vratim osmeh Srbiji. Ako joj vratim cojones. Ako svi ovi ružni likovi postanu prošlost sa kojom plašimo decu. Zaborav će biti najveća kazna. A vi dragi moji, koliko god godina da imate, vi ste budućnost.

I čekao sam da sa neba padneš ti, i baš na tome mestu budem ja, čekao sam ko zna šta, da me odneseš…

Ljubavi, hvala ti na svakome danu kojim me činiš srećnim…

Dejan Žujović

SourceNova RS

Ostavite komentar

Najnovije objave

VLADIMIR PUTIN: Vukli su nas za nos, trebalo je ranije započeti dejstva u Ukrajini

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je da je jedino zbog čega bi moglo da se žali to što Rusija nije...

Još priča na sličnu temu