Nisam vas zaboravio anđeli naši, ni vas ni još sedamdeset četvoro vaših drugara koji su napustili ovaj svijet, napustili ga te zlokobne i nesrećne 1999 godine. Dok sam razmišljao šta da napišem, u meni se javila želja da izbacim milion ružnih riječi na račun onih koji su prekinuli vaša djetinjstva, vaše snove i vaša nadanja. Ali sam odustao od toga, jer ne želim da sjećanje na vas kaljam pominjanjem imena bilo kojeg nitkova koji je odgovoran za zlu kob koja vas je zadesila.
Milice, tebi sam svih ovih godina pisao, tebi sam se uvjek prvo obraćao. Jesu li ti zarasle rane, stoji li ti još mala ruka na živim ranama koje ti naniješe nepomenici? Znam da jesu, ali isto tako znam da rane tvojih roditelja nisu, niti će ikada.
Piše: Spasoje Tomić
Miroslave, momčino, junačino, jesi li sa princezom Julijom princezom Oliverom našao neki novi most, na kojem se naivno dječji igrate, bez straha, bez zvuka prokletih sirena! Igrajte se gore, gore gdje boli nema, tamo vas više ne mogu naći njihovi bombarderi ma koliko visoko letjeli.
Marko, je li te otac zagrlio? Grli li te i dalje tvoj otac Vladan, kao što te zagrlio, očinski u pokušaju da te zaštiti od proklete bombe, koja je prekinula tvoj ovozemaljski život.
Bojana, ni godinu dana nisi imala, nisi ni prohodala, ni čestito prvu riječ rekla, a uznese se kod Boga sa svojim ocem čije ime je od Boga nastalo, otišla si sa svojim Božinom Bogu na istinu, anđele mali.
Vi ste djeco naša, bili i ostali naša braća i naše sestre, braća i sestre u Hristu, bole nas vaše rane, vaše rane su rane srpskog naroda u cjelini! MUČENICI! STRADALNICI! TUGO NAŠA! NEKA VAŠE DUŠE POČIVAJU U MIRU! NEKA VAM JE LAKA VAŠA CRNA SRPSKA ZEMLJA!!!
A ONI NEPOMENICI, NEKA SU PROKLETI,NEKA SU PROKLETI I OD BOGA I OD LJUDI, PA NEKA SAV GRIJEH IDE NA MOJU DUŠU!
