17.6 C
Belgrade
nedelja, 14 avgusta, 2022

JESMO LI MI, MAMA, ZLI SRBI? Potresna ispovest o progonu Srba u Rijeci 1991. godine! (VIDEO)

NAJČITANIJE

- Advertisement -

U 56. emisiji Razbuđivanje gostovala je Nedeljka Borojević, koja je kao i mnogi Srbi prognana iz svog doma u Rijeci početkom devedesetih godina 20. stoleća.

Nedeljka (r. Đukić) Borojević je rođena u selu V. Sočanica u Bosni. Tamo je odrasla i završila srednju medincinsku školu. Kada se udala 1979. godine otišla je u pečalbu – Holandija. Tamo je njen suprug takođe rodom iz Dervente već ima posao i počeli su da žive i da se kuće. Brzo su došla djeca pa ju je to povuklo da razmišlja o povratku u domovinu jer nije htjela da njezina djeca uče strani jezik i pismo.

- Advertisement -

U predrgađu Rijeke se vraćaju 1982. godine gdje su započeli kuću u koju su se brzo uselili i počeli normalno da žive. Iako nakon Brozove smrti su tamo polako počeli pucati šavovi bratstva i jedinstva, temelj na kome je sazidana Titova Jugoslavija, oni su ipak ostali tu. Već 1989. godine počele su da se osjećaju tenzije u nacionalno mješovitoj sredini u kojoj su Hrvati dominirali. Naredne, 1990. godine stvari se još više komplikuju kada su vlast u SR Hrvatskoj formirali Franjo Tuđman i HDZ.
Na svakom koraku iz dana u dan situacija se pogoršavala, a Srbima je jedina nada bilo prisustvo Jugoslavenske Narodne Armije. Međutim, kada je JNA napustila Rijeku niko više nije bio ni siguran ni u svojoj kući. Odlazak JNA iz Rijeke bio je nabijen mržnjom, vrijeđanjem, psovanjem običnih građana, koji su vjerovali da upravo JNA snosni krivicu za sve loše stvari što se dešavaju.

Nedin suprug je vidio šta se događa pa je otišao u Beč kod svoje sestre počekom 1991. godine. Kada su počeli ratni okršaji, tada su vesti o poginulima i neuspesima hrvatske paravojske „Zengi“ dolazile u Rijeku. To ljeto i jesen postaju nepodnošljivi, a Nedina djeca u školi dobijaju pogrdne nazive da su „Peta kolona“. Prije toga su djeca donosila papir koji je ona morala da napiše šta su oni po nacionalnosti. Sve dok nije napisala da su Srbi, dokument nije prihvaćen. U toj situaciji Nedu je njena kćerka koja je išla u šesti razred osnovne škole pitala: „Mama, jesmo li mi ti zli Srbi???“.

Mada je tokom osamdesetih godina Neda dječije rođendane proslavljala u svojoj kući, 8. rođendan svome sinu 12. decembra 1991. su proslavljali sami. Svaki od komšija je imao nedovoljno dobar (lažni) izgovor zašto ne može doći. Pravi razlog je bio to što nisu htjeli da ih neko vidi da dolaze kod „četnikuše“, jer su špijuni konstanto vrebali.

- Advertisement -

I na poslu, ali i ovako su komšije konstatno zapitkivale Nedu gdje joj je muž. Zašto ga nema? Uz podrugljive kometare da je otišao u „ćetnike“.

Na poslu je 20. septembra 1991. Neda dobila otkaz, kao i dosta njenih kolega koji su bili NACIONALNO nepodobni. Takav odgovor je stigao iz Zagreba gdje su njena dokumenta „provjerena“.

Bila je u strahu šta može da joj se dogodi, jer je bila sama u kući sa dvoje male djece, a mnogi Srbi su zamračivali domove i plašili se za svoju sirurnost.
Krajem decembra 1991. pakuje stvari i odlazi u Austriju gdje pronalazi muža. Tamo su kratko bili i namjeravala je otići u Holandiju, jer tamo njena radna dozvola nije poništena. 

Svratila je kod zaove u Frankfurt gdje se namjeravala zadržati par dana. Međutim, Božija volja je bila da tu upozna nekolicinu dobrih ljudi koji su joj pomogli oko pronalaska posla, kasnije i smještaja. Učila je njemački svakodnevno. Došao je njen suprug iz Beča i ponovo su bili porodica. U pečalbi je provela tri decenije. Dočekala je penziju u NJemačkoj.

U dijaspori nije zaboravila ni svoj jezik ni svoje pismo. Prvu knjigu je napisala 2010. godine, a kasnije još deset. Posljednja njena knjiga je objavljena ove godine pod naslovom „Vila sa Čakora“ u kojoj je opisana tragedija Branke Radeve Đukić, iz plemena Vasojevića na sjevero-istoku Crne Gore. Još daleke 1975. godine srednjoškolska učenica Branka se vraćala iz Peći (Metohija) ka kući. Tu su je presreli dva albanska mladića i pokušali da je siluju. Kako nisu uspjeli, tako su je ubili pucnjem iz pištolja. NJen slučaj je prerastao u legendu koju je na guslama opjevao Božo Đukić.

U svojoj desetoj knjizi „Bog nam je svjedok“ je opisala svoje korijene i porodicu Đukić koja se naselila u Derventu pre dosta godina.

Iako nije fizički bila na Kosovu i Metohiji, više puta je Svetu zemlju opjevala stihovima koji odišu patriotizmom i nadom u vaskrsenje.

- Advertisement -
SourcePravda
- Advertisement -

Srodni članci

Ostavite komentar

Najnovije vesti