DRAGANA TRIFKOVIĆ: Čije su naše crkve u Severnoj Makedoniji?

Obavezno pročitajte

U srpskoj javnosti i dalje vlada nedoumica oko toga šta je epilog nedavnih odluka Srpske pravoslavne crkve i kakav je status srpske kulturne i duhovne baštine u Severnoj Makedoniji. Sve je počelo sasvim neočekivano posle višedecenijskog spora, ulivanjem nade o pomirenju Srpske pravoslavne crkve i raskolničke Makedonske pravoslavne crkve.

Neophodno je naglasiti da je ovaj raskol nastao iz političkih razloga za vreme vladavine Josipa Broza Tita, kada je utemeljen okvir za projektovanje novih nacija, sa idejom da one u budućnosti imaju svoju državu, jezik i crkvu.

- Advertisement -

Ne dovodeći u pitanje slobodu svakog pojedinca da bira svoju nacionalnu pripadnost i da se opredeljuje po svim drugim osnovama, ne smemo da upadnemo u zabludu da to automatski podrazumeva i saglasnost na prisvajanje tuđe kulturne i duhovne baštine. U ovom slučaju naše na teritoriji Stare Srbije ili Južne Srbije (kako se nekada zvala Vardarska Srbija/Makedonija, odnosno današnja Republika Severna Makedonija) koja je Srbiji pripala potpisavanjem mirovnog sporazuma kojim je okončan Drugi balkanski rat 1913. godine. Sam naziv Stara Srbija odnosi se na teritoriju današnje Severne Makedonije i južne srpske pokrajine Kosova i Metohije, koja je pre osmanske invazije na Balkan, uz Rašku oblast, činila jezgro srpske srednjovekovne države. Otuda se na teritoriji današnje Republike Severne Makedonije, nastaloj nakon raspada SR Jugoslavije, nalaze mnogobrojne srpske crkve i manastiri koje su podigli vladari iz loze Nemanjića. Neki od njih su Crkva Svetog Spasa u Skoplju, zadužbina cara Dušana iz prve polovine 14. veka, Manastir Svetog Đorđa u Nagoričanu kod Kumanova, zadužbina kralja Milutina iz 14. veka, Crkva Uspenja Bogorodice na obroncima Skopske Crne Gore iz druge polovine 14. veka, zadužbina cara Uroša i mnoge druge. Istoričari umetnosti tvrde da je na teritoriji današnje Severne Makedonije postojalo preko 800 srednjovekovnih srpskih manastira i crkava. Nažalost ta baština nije u potpunosti očuvana, ali postojeće crkve i manastiri koji jesu najvećim delom su u krajnje zapuštenom stanju, pa čak i razrušeni ili napušteni. To mnogo govori o odnosu države Severne Makedonije prema srpskoj istorijskoj baštini ali i o našoj brizi za svetinje, što je između ostalog uslovljeno i raskolom takozvane Makedonske pravoslavne crkve i sukobom koji traje već više decenija.

U svakom slučaju mnoge je iznenadila vest, koju su objavili mediji pod kontrolom vlasti, da je „posle 55 godina raskola makedonska crkva vraćena u liturgijsko i kanonsko jedinstvo sa SPC, kao i pod njeno okrilje, a patrijarh Porfirije je ocenio da je sada zaceljena duboka i bolna rana raskola“.  Samo nekoliko dana nakon „zaceljivanja“ rane usledio je kontraobrt, kada je objavljeno da je Srpska pravoslavna crkva priznala autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve?! Ovo je javnosti saopštio patrijarh Porfirije iz Skoplja, tvrdeći da je to jednoglasna odluka Sabora SPC. Po svoj prilici, pomirili smo se da bismo se rastali?! Kao vrhunac svega zahvalni daroprimaoci iz Skoplja, nakon dobijanja tomosa o autokefalnosti od SPC, izjavili su da se zahvaljuju SPC na preporuci, ali da tomos o autokefalnosti očekuju od vaseljenskog patrijarha. Da ne ulazimo u analizu postupaka vaseljenske patrijaršije, jer to u krajnjem slučaju nije neophodno za ocenu postupka Srpske pravoslavne crkve, dovoljno je da imamo u vidu činjenicu da Fanar ne predstavlja duhovnu instituciju, već vojnu organizaciju NATO.

Srpska javnost ostala je tako bez odgovora na mnogobrojna pitanja, ali i na ono glavno, kako je moguće da ni jedan crkveni velikodostojnik nije podigao svoj glas protiv odluke da se kompletna srpska kulturna i duhovna baština, na teritoriji današnje Republike Severne Makedonije, preda? Prisutne su mnogobrojne spekulacije da se na Saboru zapravo nije ni glasalo o takvoj odluci, ali čak i ako je to tako, kako je moguće da niko od crkvenih velikodostojnika nije imao potrebu da se obrati javnosti? Pored toga, ono što je zastrašujuće – to je ćutanje velikog dela javnosti, koja se jednostavno ponaša kao da se ništa nije desilo. Sa tim u vezi novinar Predrag Popović napisao je: „Izdaju, kakva nije zabeležena u istoriji SPC-a, bez pogovora su prihvatili političari iz vladajućih i opozicionih stranaka, članovi Srpske akademije nauka i umetnosti, nezavisni intelektualci i obični vernici. Svi su se ćutke odrekli najvažnijeg identitetskog dela srpske istorije i stotina hramova i manastira“.

S druge strane još strašnije je usiljeno opravdavanje poteza, koji do sada nije zabeležen u istoriji Srpske pravoslavne crkve dugoj više od 800 godina, od strane angažovanih profesionalnih patriota. Tako je istoričar Aleksandar Raković izjavio da se srpske crkve i manastiri u Severnoj Makedoniji ne poklanjaju već „predaju na korišćenje“. Nije jasno da li je Raković imao uvid u ugovor o „korišćenju srpskih crkava i manastira“, ili je na osnovu nekih drugih informacija došao do takvog tumačenja. Ono što je poznato, to je da je  Republika Makedonija od početka crkvenog raskola pretendovala na imovinu SPC, a od osamostavljivanja R. Makedonije i stvaranja nove države  1991. godine, upisala je u katastar imovinu SPC kao vlasništvo Makedonske pravoslavne crkve. Time praktično „davanje na korišćenje“ srpskih crkava i manastira MPC, samo znači pristajanje na otimanje i konačno duhovno odricanje od svetinja. Još jedan apologeta predaje srpskih crkava i manastira pak piše: „Naša crkva u vreme donošenja saborskih odluka u maju ove godine nije imala ni pravo svojine, ni pravo državine ni nad jednim pravoslavnim manastirom ili hramom koji je 1959. godine pripao MPC“ –protojerej Velibor Džomić. Ova konstrukcija se odnosi na činjenicu da je u katastar Republike Severne Makedonije oteta srpska imovina upisana na ime Makedonske pravoslavne crkve. Ali to što je neko prisvojio tuđu imovinu, ne znači da na nju ima i pravo, a pogotovo ne znači da bilo koji crkveni velikodostojnik sme da tvrdi da nešto što nam je oteto „nije naše“. Ovde se nameće i logično pitanje, ako crkve i manastiri u Severnoj Makedoniji nisu naši, kako tvrdi protojerej Džomić, kako onda SPC može da daje na korišćenje, kako tvrdi Raković, nešto što nije naše?!

Uglavnom, za opravdavanje postupka kojim je srpska kulturna i duhovna baština predata raskolničkoj MPC, profesionalni Srbi koriste dva argumenta. Prvi je da je taj potez veoma dobar jer je time sprečena „ukrajinizacija“ makedonskog problema (Aleksandar Raković, Stevan Gajić, Dušan Proroković i dr.). U prevodu, bolje je da im sami poklonimo crkve i manastire nego da ih oni silom otuđe, što su inače već i učinili. Drugi argument je da je navodno Ruska pravoslavna crkva zahtevala od Srpske pravoslavne crkve da se ovaj problem reši (Vladimir Dimitrijević). Radi se o čistoj manipulaciji, jer je Ruska pravoslavna crkva u svetlu nejasnih dešavanja oko statusa MPC, izdala zvanično saopštenje u kome kaže da priznaje isključivo nadležnosti Srpske pravoslavne crkve na teritoriji Severne Makedonije. Pored toga početkom juna ministar spoljnih poslova Rusije Sergej Lavrov, izjavio je da Amerika radi na uništavanju pravoslavlja, koristeći carigradskog patrijarha i da pokušava da pocepa Srpsku pravoslavnu crkvu.  Indikativno je i to da je početkom juna Ruska pravoslavna crkva smenila sa dužnosti epsikopa Ilariona, koji je bio na čelu Odeljenja za spoljne crkvene poslove RPC, što se tumači posledicom nezadovoljstva aktuelnim problemima o kojima je i Lavrov govorio. Dakle tvrdnje da je Ruska pravoslavna crkva odgovorna za predaju srpskih crkava i manastira u R. Makedoniji, istovetne su i tvrdnjama da su Rusi krivi za predaju Kosova i Metohije pod kontrolu Albancima ili da nas je Putin pominjanjem Rezolucije 1244 stavio u nezavidan položaj. Radi se o prebacivanju sopstvene odgovornosti na one koji brane naše interese na međunarodnom planu.

Ono što za srpsku javnost ostaje potpuna nepoznanica, to je kakav je sada status naših crkava i manastira u Severnoj Makedoniji i kakve posledice će nakon svega imati odluka SPC o davanju tomosa MPC. Ovo pitanje je krajnje delikatno ako uzmemo u obzir činjenicu da takav presedan može da bude uvod za dalje cepanje Srpske pravoslavne crkve i moguće stvaranje Crnogorske pravoslavne crkve, Hrvatske pravoslavne crkve, Bosanske pravoslavne crkve pa čak i Kosovske pravoslavne crkve. Bez obzira na ćutanje, crkveni velikodostojnici će morati kad tada da odgovore na ova pitanja.

Vladika Atanasije Jevtić prilikom jednog gostovanja na televiziji rekao je sledeće: „Zato nemojte mnogo da verujete izjavama ni Sinoda, Srpska crkva nije u izjavama i u stavovima… Koji je zvanični stav Sinoda?! Narod je umeo i odluke Vaseljenskih sabora da obori jer nisu odražavale narod. Pravoslavlje je nešto drugo nego zvanične izjave Vatikana, Ujedinjenih nacija, vlade, Sinoda… Ja vam to govorim kao pravoslavni teolog, pre svega. Znam šta govorim. Govorim i kao vladika – moje odluke nemojte sutra da slušate, ako moje odluke nisu izraz onoga što jesmo, što verujemo, u šta se nadamo“.

SourceDanas

Ostavite komentar

Najnovije objave

VLADIMIR PUTIN: Vukli su nas za nos, trebalo je ranije započeti dejstva u Ukrajini

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je da je jedino zbog čega bi moglo da se žali to što Rusija nije...

Još priča na sličnu temu