VULIN: Vučić je lud, Toma Nikolić voli miris oznojenog pazuha Milutina Mrkonjića

Obavezno pročitajte

Poznati novosadski filozof dr Đura Veljin u svom traktatu „Načela političke kauzalnosti i moralne destrukcije“ iznosi smelu tvrdnju: „Majmuni su stvorili čovečanstvo, majmuni će ga i uništiti“. Taj zaključak ilustruovao je fotografijom Aleksandra Vulina.

Greši dr Veljin. Dobro, Vulin je ranije zaista izgledom, kao sada ponašanjem, davao povoda za takve ocene. Ipak, čak i da su njemu naliki preci doprineli stvaranju čovečanstva, on je preslab da ga uništi, njegove psiho-fizičke mogućnosti se iscrpljuju na tome da postane simbol nesreće koja četvrt veka uništava Srbiju. Zaslužio je to.

Više od 20 godina Vulin s građanima deli i zlo i dobro. Građanima je pripalo zlo, njemu dobro. Čim je počelo ratno razaranje SFRJ, dok su mnogi gubili glave, kuće i sudbine, on je stekao solidan politički status, moć, uticaj i pare. Profesor Dragomir Drašković, udbaš starog kova, instalirao je mladog Vulina u Savez komunista – pokret za Jugoslaviju, dao mu člansku kartu i brojanicu sa srebrnim lobanjama.

- Advertisement -

Brojanica mu je dobro poslužila. Mogao je da pipka i miluje minijaturne ljudske glave dok s prozora svog apartmana u Hajatu setno gleda prema Manjači i zavičajnom Zmijanju, odakle su nadirale kolone izbeglica. Dirnut mukom svojih zemljaka, bez snage da gleda zabrađene bosanske babe u crnini, stres je lečio u Indiji, na izboru za Mis sveta, dahćući na golišave lepotice. Ni sankcije nisu mogle da ga zaustave.

Kao sekretar minorne vanparlamentarne partije imao je diplomatski pasoš. I ostalo što sleduje uz komunističke brojanice: pištolj, pancir, pejdžer i pajeror. Avantura u SK-PJ nije dugo trajala. U oktobru 1992. u Sjeverinu je oteto i ubijeno 16 muslimanskih civila.

Pojedini političari, među kojima je najglasniji bio tadašnji četnički vojvoda Tomislav Nikolić, tvrdili su da su taj teroristički čin izvršili pripadnici Državne bezbednosti i Saveza komunista. Pod teretom tih optužbi ili iz nekog drugog razloga, partija je tiho nestala s političke scene, ali njen vođa, profesor Drašković, nije zaboravio da udomi svog mladog miljenika. Transferisao je Vulina u JUL, pravo na mesto zamenika Mire Marković.

U JUL-u Vulin je dobio sve što je mogao da poželi. Čak i kuma. I to ne makar kakvog, nego baš Željka Mitrovića. U toj simbiozi, Vulin je pomogao kumu da dođe do Mire i da, kao vrstan distributer tuđe moći, iskoristi priliku da napravi svoju televizijsku imperiju. Nije mi poznato kakvu je sve korist Vulin crpeo iz tih kombinacija, ali, znajući ga, siguran sam da se nije zadovoljio druženjem s trećeligaškim pevaljakama.

U Mirino interesno udruženje, JUL, Vulin je kao miraz uneo jedino što je imao – imidž. Odnosno, karikaturu imidža latinoameričkog revolucionara Če Gevare. Da bi ličio na idola, mladi novosadski maneken komunizma pustio je kosu i obuo vojničke čizme. U kabinetu je, pored kubanske i jugoslovenske zastave, držao fotografiju Čea i Tita. El commandante u razdrljenoj vojnoj uniformi, u ruci mu tompus, na licu dosada; maršal u belom odelu, s tankom dugačkom cigaretom u pozlaćenoj muštikli i širokim osmehom. U toj pozi, Vulin se slikao s Mirom. Ikonografija ista, razlika je samo u suštini.

Suprotno latinoameričkom borcu, Vulin svetsku revoluciju nije predvodio u šumama, nego u medijima, ističući se u stalnim gerilskim akcijama po beogradskim noćnim klubovima. Zbog nekog fizičkog nedostatka bio je oslobođen služenja vojnog roka u JNA, ali to mu nije smetalo da forsira army-fazon opasnog momka. I na košarku je dolazio sav u crnom. Đaci na školskom igralištu bili su fascinirani njegovom pojavom. Nemo su ga posmatrali dok se skida i pod košem slaže kožnu jaknu, futrolu s pištoljem ispod pazuha, pancir, mobilni telefon, ključeve od džipa i kutiju s kohiba cigarama. Samo vojničke cokule nije izuvao.

Ne znam čime je bila fascinirana Mira Marković. Uglavnom, ljubav je trajala do 24. marta 1998. Stvaranje crno-crvene koalicije SPS-JUL-SRS Vulin je shvatio kao izdaju komunističkih ideja i prakse. Ne želeći da sarađuje sa četnicima Šešeljem, Nikolićem i Vučićem, pokupio je pinkle, napustio JUL i napravio presedan u političkoj karijeri – na najkonkretniji način pokazao je da ima bar zrno morala. Sa 26 godina, od kojih je šest proveo uživajući u blagostanju koje donosi vlast ili njena blizina, odrekao se članstva u dvorskoj sviti, statusa najbližeg saradnika najmoćnije žene u Srbiji, stana na Dorćolu, apartmana u Hajatu, medijske promocije, slave i para.

Osnovao je Partiju demokratske levice u koju je iz JUL-a preneo samo svoj verbalni idealizam. U retkim javnim nastupima nije kritikovao bivšu drugaricu i šefovicu Miru. U privatnim razgovorima vrlo detaljno je opisivao njene mentalne i moralne devijacije.

– Mira se predstavljala kao skromna osoba, nezainteresovana za materijalne stvari. Verovao sam joj, ali vremenom sam počeo da uviđam pravu istinu. Jedna moja devojka prva mi je skrenula pažnju na Mirin hedonizam. Kad je počela da mi nabraja koliko koštaju Mirine bluze, tašne i cipele, shvatio sam u kakvoj zabludi sam bio. Iza njene priče o levici nema ničeg osim ogoljene pohlepe – pričao je Vulin kroz dim kohibe koja košta više nego prosečna radnička plata.

Iako je naglašavao da je Mira sitničava, zla i osvetoljubiva, nije hteo ni da potvrdi ni da demantuje glasine o tome da je ona lično naredila da se, za kaznu, Vulinov otac smeni s mesta direktora neke beočinske firme. Ipak, bez obzira na taj razlaz, Vulin je očuvao vezu s mnogim julovcima, naročito sa svojim kumom Mitrovićem.

U vreme NATO bombardovanja Jugoslavije, njih dvojica su kreirali junački multimedijalni otpor agresoru. Tuđim telima branili su mostove, organizovali koncerte i smišljali propagandne trikove. Među mnogim besmislenim idejama, najmonstruozniju je smislio lično Vulin. Dok je posmatrao snimke kratera na zgradi Generalštaba, nezadovoljan što nema dovoljno krvi predložio je da formira jedinica koja će zaklati sve pse u beogradskim azilima, pa da njihovu krv prospe po asfaltu kako bi zločinački udari izgledali uverljivije. Na njegovu žalost, pokazalo se da među slobistima ima i normalnijih likova, koji su sprečili realizaciju tog bolesnog plana.

Plodove svojih karakternih poremećaja Aleksandar Vulin je nastavio da širi samo na medijskom i političkom nivou. Po odlasku Slobodana Miloševića u Hag, ugasio je Pokret demokratske levice i učlanio se u Socijalističku partiju Srbije. Ako nije mogao da petooktobarske revolucionare spreči u hapšenju i izručenju Miloševića, pokušao je da od haškog suđenja spasi majora Veselina Šljivančanina. Bez pištolja, ali s pancirom, suprotstavio se policiji, koja je, ipak, izvršila zadatak. Šljivančanin je završio u Ševeningenu, Vulin u beogradskom Centralnom zatvoru.

Iako je kažnjen zbog remećenja javnog reda i mira i ometanja službenih lica tokom vršenja dužnosti, uživeo se u ulogu političkog zatvorenika. Robijaško iskustvo od nekoliko dana predstavljao je kao dokaz iskrene posvećenosti borbi za slobodnu Srbiju, protiv globalizma, Haga, Vašingtona i Brisela, a naročito protiv domaćih izdajnika i slugu okupatora. Ljut zbog Dačićeve podrške Koštuničinoj vladi, napustio je SPS i formirao Pokret socijalista.

U Pokret je uložio sve svoje snage i sposobnosti. Vredno je, u džipu Frenkija Simatovića, špartao Srbijom, gde god bi izbio štrajk radnika. Ne objašnjavajući otkud mu vozilo bivšeg šefa DB-a i osnivača „crvenih beretki“, vatrenim govorima stimulisao je proleterski otpor pljačkaškoj privatizaciji, lopovskom režimu Tadića i Koštunice, pa i lažnim opozicionarima Vučiću i Nikoliću. Kao feminizirani Če, Vulin je preduzimao zanimljive propagandne akcije i političke performanse, organizovao je štandove na kojima je prolaznicima poklanjao med u teglama s nalepnicom „EU? Ne hvala, nisam budala!“

Možda tada nije bio budala. Ali, onda se promenio. Muka ga je naterala. Uzalud je kritikovao i vlast i opoziciju, birači mu nisu verovali ni kad je upozoravao na izdajničku predstavu koju su igrali Vučić i Nikolić posle puča u Srpskoj radikalnoj stranci i stvaranja konvertitske Srpske napredne stranke.

U Vučićevim dnevnim novinama „Pravda“, krajem 2009, objavio sam dve Vulinove kolumne u kojima je najžešće kritikovao Vučićevu spremnost da na lokalu pravi koalicije s Dačićem i Nikolićevu „patološku opijenost mirisom oznojenog pazuha Milutina Mrkonjića“. E, tada je Vučić lupio šakom o sto i odlučio: „Vulin je pokvareni prevarant, zaslužio je da bude moj najbliži saradnik“.

Kao Radovan Treći, koji je posle strašne borbe protiv Vilotića, na kraju prešao na stranu neprijatelja, Vulinov moral je popustio pod pritiskom pohlepe. Umoran od ideoloških tričarija, pridružio se Vučićevom kartelu, zaboravljajući da ga je nazivao izdajnikom, političkim oceubicom, Canetovom najjeftinijom prostitutkom i tragi-komičnim psihopatom.

Kao i uvek, i u ovoj narodnoj nesreći – dolasku SNS-a na vlast – Vulin je profitirao. U poslednjem razgovoru, 16. aprila 2011, kad je Tomislav Nikolić počeo samoubilački štrajk infuzijom, smireno je prihvatio moje upozorenje da će, pre ili kasnije, zažaliti što se prodao Vučiću.

– Znam, u koaliciju sa SNS-om uneo sam čast, a to je Vučiću potpuno stran i nepotreban pojam – rekao je i požalio se: – Evo, na mitingu, među 20 govornika, samo sam ja pominjao Kosovo. Vučić je svima zabranio da to radimo, ali nisam izdržao. Ako mu toliko smeta podsećanje na okupaciju srpske teritorije, neka me najuri.

Vučić mu je priredio mnogo goru osvetu. Kaznio ga je tako što mu je dao da vodi tzv. kancelariju za Kosovo i Metohiju, čime ga je provukao kroz blato i naterao da sa žandarima u civilu sprovodi nasilje nad Srbima u Kosovskoj Mitrovici i okolnim enklavama, uterujući ih u državni sistem Tačijeve nezavisne republike. Za zasluge u realizaciji te prevare proklamovani ateista je dobio orden Svetog Save.

Što da ne? Kakav god bio, Vulin je veći i ozbiljniji vernik od patrijarha Irineja, Irineja Bulovića i sličnih biznismena u mantiji. Pored zajedničke vere u evro i ostale konvertibilne valute, Vulinov Partenon je mnogo bogatiji, u njemu su klanjao mnogima: Miri, Slobi, Mitroviću, Vučeliću, Stanišiću, Simatoviću…

Od svog najnovijeg božanstva, Vučića, umesto limene medalje, na poklon je dobio ministarstvo rada. Savršen cinizam: 42-godišnjeg ultra-turbo-levičara bez dana radnog staža naterati da piše zakon kojim će se radnicima ukinuti mnoga prava koja u civilizovanom svetu postoje još od početka 19. veka. Vulin će, siguran sam, temeljito izvšiti i taj zadatak voljenog diktatora. Ako mu je za utehu i uspomene na mladost provedenu u revolucionarnom utopizmu, Vulin će imati priliku da, za ljubav Vučića, u delo sprovede staru Marksovu teoriju o potrebi odumiranja države.

Na kraju, priznajem da mi je žao Vulina. Mogao je da bude političar velikog formata, no Vučić ga je ispresavijao i prepakovao u džepno izdanje. Možda grešim, ali utisak mi je da je Vulin imao kapaciteta za više i bolje. Uz javnu demonstraciju ljudskog kvaliteta, kao što je izlazak iz JUL-a, imao je i druge osobine koje su ga izdvajale iz gomile.

S Vulinom sam 20 godina održavao korektne odnose, na koje nikada nisu uticale trenutne okolnosti. Kontaktirali smo istim intenzitetom nezavisno od toga u kojoj je on stranci ili ja u novinama, jednako kad je on bio u vrhu JUL-a, a ja u „Dnevnom telegrafu“ ili, kasnije, on u PDL, a ja u „Nacionalu“. Gde god sam radio, objavljivao sam njegove tekstove, kao i tekstove protiv njega. U

vek korektno, bez ikakvih obaveza, osim drugarskih. I danas, posle svega, verujem da Srbiji nedostaje političar kakvim se on predstavljao – mlad, moderan, s afinitetom prema Alanu Fordu i Džoniju Štuliću. Samo, šteta što se identifikovao sa Superhikom, likom iz kultnog stripa, a stihove legendarnog zagrebačkog rokera „gluperde lutaju daleko, sram i blijeda zauvijek“ pretvorio u ličnu himnu. Takav, posramljen i bedan, neka luta zauvek, ionako će ga put, pre ili kasnije, odvesti tamo gde mu je mesto. U CZ. A, to nije Crvena zvezda.

Ostavite komentar

Najnovije objave

VLADIMIR PUTIN: Vukli su nas za nos, trebalo je ranije započeti dejstva u Ukrajini

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je da je jedino zbog čega bi moglo da se žali to što Rusija nije...

Još priča na sličnu temu