Lider Srpske liste Crne Gore Dobrilo Dedeić, koji je dobar poznavalac prilika u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u intervjuu za portal Standard ocijenio je da će predsjednik Srbije Aleksandar Vučić personalno donijeti odluku ko će biti novi mitropolit SPC u Crnoj Gori.
On je mišljenja da će Vučić vagati da li mu Joanikije Mićović može praviti opterećujuće smetnje ili ne.
„Bez garancije da neće ničim ometati Vučićevu politiku, Joanikije ne može biti izabran za mitropolita“, tvrdi Dedejić, dodajući da se Joanikije nikada nije izjasnio povodom optužbi Vučićevih medija da je, zajedno sa biznismenom i nosiocem nove političke liste Narodni pokret Dakom Davidovićem, ubjeđivao episkope da podrže njegov izbor za patrijarha SPC.
Takođe, nije imao odgovor ni na spinove o motivima atentata u kompleksu Crown Plaze, koji su bili sračunati za njegovu diskreditaciju.
Komentarišući buduće lokalne izbore u Nikšiću, Dedeić je mišljenja da SPC, nakon rušenja Đukanovićeve parlamentarne većine, nema interes da se umeša u nadležnosti političkih partija. On je dalje komentarisao i izbor Parfirija Perića za patrijarha SPC, ali i način za budući izbor novog mitropolita MCP.
STANDARD: Kako gledate na izbor novog patrijarha?
DEDEIĆ: Aleksandar Vučić ima sve razloge da se nada da će, nakon izbora Porfirija za patrijarha, SPC prilično pacifikovano dočekati svaki potez srpskog predsjednika, uključujući i nametnuto ili neko drugo rešenje za status Kosova i Metohije. Sada već nije realno očekivati ”litijaški” otpor ukoliko se Kosovo i formalno otuđi iz ustavnog poretka Srbije. Imajući u vidu da predsjednik Srbije ima 51 godinu, a da patrijarh Porfirije ima tek 59 godina, ne treba biti naročit logičar pa zaključiti da je potpuno realan scenario da Porfirije kao patrijarh nadživi političara Vučića.
Govorim ovdje i o patrijarhu srpskom, i o predsjedniku Srbije, isključivo na polju profesije. Ili, iz drugog ugla – Vučić je najvjerovatnije okončao brigu o reakcijama poglavara SPC za vrijeme svoje vladavine. Tokom poslednje dvije godine, jedan dio Srpske pravoslavne crkve bio je najtvrđa opozicija Vučićevom režimu, u nedostatku kredibilne opozicije u Srbiji. Takođe, dio episkopa iz Sinoda i Sabora Srpske pravoslavne crkve postao je politički prihvatljiv i nacionalnoj i građanskoj opoziciji u Srbiji, ali i van granica Srbije, na prostorima na kojima žive Srbi.
Pride, oni su nedvosmisleno bili harizmatičniji u javnom nastupu od počivšeg patrijarha Irineja. Zato je mitropolit Amfilohije Radović, tokom poslednje godine svog zemnog života, nosio epitet ”narodnog patrijarha”, dok je, recimo, episkop Grigorije prihvatljiviji građanskoj Srbiji od bilo kog političara koji je produkt Demokratske stranke ili neke od njenih tvrđih ideoloških frakcija. Oni koji su imali volje i razloga da se bave poukama svetih otaca Pravoslavne crkve, znaju da se sve u svijetu dešava po volji ili po dopuštenju Božijem. Osim toga, u društvenom životu ništa nije slučajno, malo je prostora za ”zalutale” pojave ili događaje. Tako da – mi Srbi smo dobili patrijarha po svojoj mjeri i vjeri.
STANDARD: Kakav se odnos od novog patrijarha može očekivati prema vjernicima iz Crne Gore?
DEDEIĆ: Imajući u vidu da je novoizabrani patrijarh ekumenista, odnosno zagovornik ”ekumenskog dijaloga”, te da je kao mitropolit zagrebačko – ljubljanski izgradio više nego dobre odnose sa pripadnicima Rimokatoličke zajednice, ne sumnjam da će imati senzibilitet i za one koji jesu ili mogu biti pravoslavno ili, pak, posrnulo stado u Crnoj Gori. Teško da mogu sada procijeniti da li će se narednih mjeseci i narednih godina, patrijarh Porfirije isključivo bazirati na duhovnim potrebama pravoslavnih Srba u Crnoj Gori ili će tražiti neku vrstu kompromisa i sa Crnogorcima kojima su preci bili pravoslavni, a danas sebe ne doživljavaju kao dio srpskog naroda.
Pravac zavisi od geostrateških procjena, ne samo patrijarha Porfirija. Lično, mislim da bi novoizabrani patrijarh trebalo da bude nepopustljiv prema pokušajima da se izbriše prefiks srpska iz imena pomjesne pravoslavne ckrve u Crnoj Gori. To je isključiva stvar oko koje ne smije biti kompromisa. Na to ga obavezuju energija sa litija, poredak i interesi SPC–a i konsenzus koji postoji kod realnih vjernika, onih koji poštuju principe liturgijskog života i koji su odlučni u stavu da se sačuva svetosavski karakter crkve u Mitropoliji crnogorsko – primorskoj, te eparhijama Budimljansko – nikšićkoj, Zahumsko – herecegovačkoj i Mileševskoj.
STANDARD: Da li smatrate da je episkop Budimljansko – nikšićki Joanikije trabalo da bude u prva tri imena za izbor patrijarha? Kako se desilo da nije?
DEDEIĆ: Očekivao sam da će novi patrijarh biti ili mitropolit Porfirije ili episkop bački Irinej Bulović. Jedino oko toga nisam imao dileme. Trebalo bi puno vremena i prostora da se detaljno objasni, zašto je svakome ko se razumije u interne crkvene odnose i realno stanje u SPC–u, bilo jasno ko može biti patrijarh, odnosno ko su dvojica favorita, bez konkurencije. I pored uvažavanja energije i značaja litija iz Crne Gore, koje su vjetar u leđa Joanikijevoj kandidaturi, nije bilo realno očekivati da postane patrijarh. Prije svega zato što izbor patrijarha nije samo pitanje duhovnosti, nego i sposobnosti interne diplomatije.
U tom smislu, jedino je, iz Crne Gore, pokojni mitropolit Amfilohije, detaljno razumijevao i procedure i okolnosti koje nekoga mogu dovesti do trona patrijarha. Crkva je živ organizam, sa svim slabostima, i te procedure veoma često nisu onakve kakvima ih zamišlja običan građanin, laik. Podsjetiću Vas da je, prije 11 godina, kada se birao prethodni patrijarh, u prvom krugu odabira trojice kandidata za apostolski žrijeb, Amfilohije Radović bio ubjedljivo prvi, a onda, za njim, ubjedljivo drugi Irinej bački, dok je Irinej niški, kasnije srpski patrijarh, zaostajao za dvojicom favorita.
Dakle, s obzirom da vladika Joanikije pripada grupi vladika koji su bili naslonjeni, u vremenu za nama, na poziciju Amfilohija Radovića u Sinodu i Saboru, moglo se realno očekivati da bude trećeplasirani. Što se ishoda tiče – desilo se zbog manjka diplomatije, viška medijske agresije koja je pratila izbor patrijarha i zbog toga što, za razliku od Porfirija i Irineja bačkog, episkop Joanikije nije stavio do znanja, javnosti i samim episkopima, da ide do kraja. Nije imao odgovor na dileme oko toga da li želi da bude patrijarh srpski ili mitropolit crnogorsko – primorski. Joanikije se nije izjasnio ni povodom optužbi Vučićevih medija da je, zajedno sa Dakom Davidovićem, ubjeđivao episkope da podrže njegov izbor za patrijarha SPC, a spinovi o motivima atentata u kompleksu Crowne Plaze bili su sračunati za njegovu diskreditaciju. Da je lobiranje za patrijarha sa svih strana odrađeno detaljno, da ništa nije prepušteno slučaju, svjedoči činjenica da su mitropolit Porfirije i episkop Irinej praktično bili ”egal” po broju glasova, konkretno sa samo glasom razlike, a da su Joanikije i Grigorije imali identičan broj glasova, ali iza crte koja omogućava plasman za apostolski žrijeb.
STANDARD: Koliko će odabir novoga patrijarha uticati na izbor budućeg mitropolita MCP? Šta Joanikije i vjernici mogu očekivati u maju, za kada je najavljeno da će biti donijeta odluka o novom mitropolitu MCP?
DEDEIĆ: Odabir novoga patrijarha, koji je i lični prijatelj predsjednika Srbije, pojačaće Vučićev upliv u izbor mitropolita crnogorsko – primorskog. Čak bih radikalizovao ovaj zaključak do mjere da sam siguran da će upravo Aleksadar Vučić personalno donijeti odluku da li će Joanikije Mićović biti novi mitropolit crnogorsko – primorski Srpske pravoslavne crkve.
Odnosno, Vučić će vagati da li mu Joanikije može praviti opterećujuće smetnje ili ne. Bez garancije da neće ničim ometati Vučićevu politiku, Joanikije ne može biti izabran za mitropolita. Baš kao što javnost, svakako, neće imati dokaz o načinu na koji će Vučić pregovarati sa predstavnicima Srpske crkve u Crnoj Gori, konkretno sa aktuelnim administratorom Mitropolije crnogorsko – primorske. Lično bih volio da odluku o izboru mitropolita donesu srpski episkopi, bez miješanja svetovnih adresa, ali isto tako vjerujem svojim informacijama i osjećaju.
Da je Joanikiju osigurano mitropolitsko mjesto na Cetinju, procedura bi bila završena neposredno nakon izbora patrijarha. Vladici Joanikiju u prilog ne idu ni ”apeli” iz Crne Gore da navodno mitropolit mora biti rođen na teritoriji Crne Gore, hajde da parafraziram i pojednostavim tu vrstu i logiku tumačenja. To je, ipak, manjkava argumentacija. U pitanju je predrasuda, jer u Ustavu Srpske pravoslavne ckrve nigdje ne postoji definisana norma da se mora poštovati takav ”nametnuti” poredak stvari, odnosno da baš u Crnoj Gori važe pravila o kojima niko ne raspravlja na teritoriji ostalih eparhija SPC–a.
Pa zašto bi nekoga, ko postupa po kanonskim pravilima, zanimale bilo čije lijepe želje i apeli? Ne treba zaboraviti ni to da je, recimo, mitropolit Amfilohije, prije nego je postao vladika u Crnoj Gori, bio episkop banatski. Niko iz Vojvodine nije imao ništa protiv, pa je dočekan sa radošću u Vršcu, gdje je stolovao. Na sličan način je srpski patrijarh Varnava Rosić, rođeni Pljevljak, u jednom periodu svog života bio mitropolit skopski i imao velike zasluge za jačanje pravoslavnog i srpskog uticaja u Makedoniji. Dakle, vjerujem da izboru mitropolita crnogorsko – primorskog treba pristupiti bez tenzija i koji god episkop Srpske pravoslavne crkve, sa bilo kog etničkog prostora na kome žive Srbi, bude izabran, treba mu čestitati.
STANDARD: Ukoliko ne bude na čelu MCP Joanikije, kakav se rasplet može očekivati?
DEDEIĆ: Može se očekivati identičan rasplet kao i u varijanti u kojoj će biti izabran za mitropolita. Dakle, obaviće se hirotonija, imaćemo novog mitropolita. Ništa se naročito neće dogoditi. Svanuće neki novi dani, sa izraženim izazovima za onaj dio Crne Gore koji je ostao vjeran Svetosavlju, koje se profaniše, pežorativno javno tretira i minimizira u jednom dijelu laičke javnosti u Crnoj Gori.
Zato i mislim da će crkva u Crnoj Gori morati da se, vrlo brzo, odredi između Pravoslavlja srpskog stila i iskustva, ili će zadovoljiiti autonomaške aspiracije koje postoje i u samoj strukturi ckrvene organizacije SPC–a u Crnoj Gori.
Stabilizacija crkvenih prilika u Crnoj Gori zavisi i od proceduralnih pitanja, a pitanje isključivo procedure jeste da li se čuva aktuelni poredak crkve čije je sjedište u Beogradskoj patrijaršiji ili će se iza maske srpsko – crnogorskog dualizma, pronalaziti razlozi za jačanje autonomaških ideja u Crnoj Gori, ako se ne zadovolje lične ili aspiracije grupe ljudi. Nastupa vrijeme istine koje će suziti prostor za one koji su danas Srbi, a sjutra Crnogorci, i obrnuto. Novi izazovi nameću integralizam ili njegovu suprotnost – rastakanje, jer prirodom aktuelnih procesa nestaje prostor za srednja, privremena rješenja.
STANDARD: Da li očekujete da će se crkva miješati u izborni proces u Nikšiću, kao što je to bio slučaj sa parlamentarnim izborima?
DEDEIĆ: SPC nema interes, nakon pada Đukanovićeve parlamentarne većine i izvršne vlasti, da se miješa u nadležnosti političkih partija. Pogotovo zato što je Joanikije ”mršavim” rezultatom prilikom izbora patrijarha platio cijenu podrške koju je davao i Demokratskom frontu kao ”pretorijanskoj gardi” Vučićeve aktuelne politike u Crnoj Gori, čime je, paradoksalno, rezao i granu na kojoj je sjedio. Mitropolit Amfilohije je imao savršen osjećaj za te procese, pa je, upravo iz tog razloga, doprinio da se formira Vlada u kojoj će DF biti zaobiđen.
Šta je poenta? Kada god bude morao da bira između Vučića, sa jedne, ili Joanikija, sa druge strane, Andrija Mandić će, kao politička Vučićeva „tranja“, odabrati Vučića i nekritički sprovoditi politiku koju sam ne kreira, nego nalogodavno sprovodi. Sjetimo se da nije smio da progovori ni riječ čak i u vrijeme kada je u Crnoj Gori, do prije par godina, bila očigledna Vučićeva podrška Demokratskoj partiji socijalista i Milu Đukanoviću, koji je crnogorski identitet kreirao na antisrpstvu. Đukanović je, nažalost, i dalje u igri jer njegove ideje nisu politički i ideološki anatemisane od nove parlamentarne većine.
Naprotiv, suprotno volji birača, one se svakoga dana sprovode u praksi. To DPS i Đukanovića održava u životu, pa se kraj DPS–a odložio i može se očekivati tek onda kada po drugi put budu poraženi na državnim izborima, pod uslovom da opet ostanu van izvršne vlasti, bez mogućnosti da vaskrsnu kao SPS u Srbiji. Do tada, crkva treba da se bavi svojom misijom, i jača, i kao nacionalna, i vjerska organizacija. Ne na bazi etnofiletizma, ali svakako sa punom sviješću da crkva u Crnoj Gori, ako nije srpska, nije ni pravoslavna. Ja baš tako rasuđujem, ali to je već priča koja zaslužuje posebnu analizu i argumentaciju.
