SIMBOLIKA MASKI: Krije pad kapitalizma, a otkriva FAŠIZAM!

Obavezno pročitajte

Maske u zapadnom svetu

Nošenje maske u Zapadnom svetu postalo je pitanje prinude, a daleko manje pitanje odgovornosti. Maska je postala znak konformizma daleko više nego društvene solidarnosti
U svom remek delu Noć i magla (Nuit et brouillard, 1955), verovatno najboljem ikad snimljenom filmu o traumi Holokausta, francuski režiser Alen Rene nam kaže da su prvi koncentracioni logori izgrađeni uz malo mita, na tenderima. Građeni su različitim stilovima. Alpski, japanski, bez stila, kaže Rene. Stotinama kilometara od njih, u češkim, poljskim, francuskim gradovima živeli su ljudi koji nisu znali da će u njima skončati.

- Advertisement -

Fašizam je često modus operandi kapitalizma u krizi. Senka koja se proteže nad vrhom talasa moderne, senka gasnih komora, dovoljno je dugačka da i danas, baš u ovom trenutku najveće krize kapitalizma od Drugog svetskog rata, indukovane i akcentovane medijskom histerijom, često razmišljamo o distopijskom elementu kapitalizma. Uprkos sumnji, u kapitalizam se i dalje, gotovo bezrezervno veruje.

maske,

Oci marksizma su govorili da će kapitalisti pre nego što budu obešeni čak i poslednje uže uspeti da prodaju svojim dželatima. Danas vidimo da se majice na kojima piše da je ’Kina lagala’ ili se poziva na bojkot kineske robe – a koje su veoma popularne u Indiji – proizvode u Kini. Neki kažu da će kraj kapitalizma obeležiti bacanje novca masama u suludoj nadi da će nastaviti da troše, da bi moglo da se nastavi kolo ponude i potražnje. Zamislite ljude koji iz helikoptera, iznad šoping centara u zemljama Trećeg Sveta, bacaju hrpe naštampanog, bezvrednog novca, vaučere, čekove, bitkoine, kartice i žetone potrošačke lojalnosti, bilo šta što predstavlja nekakvu ’vrednost,’ svetini koja se tiska da uđe u prodavnice lomeći vrata na ulazima robnih kuća.

Možda taj scenario i nije nemoguć.

Krah kapitalizma je verovatno teže zamisliti od nestanka ljudske rase. Ali, neko bi rekao da je i pandemiju bilo daleko teže zamisliti od recimo svetskog rata. Jedan od najprodavanijih artikala u ovoj krizi svetskih razmera je maska, koja predstavlja i najinteresantniju metaforu za sve ono što nam se kao ljudskoj rasi dogodilo u proteklih devet meseci.

Maska je odavno prihvaćena u Aziji. Na Filipinima, Tajvanu, Tajlandu, u Japanu ili Kini, maska se nosi disciplinovano. Ona je izraz odgovornosti i pripadništva zajednici. Sačuvati se od drugih i sačuvati druge od sebe. Prihvatanje maske u Zapadnom društvu, s druge strane, otkriva daleko više nego što može da sakrije, bez obzira na njenu zaštitnu funkciju ili ne.

Retorika ljudskih prava izvedena iz Povelje Ujedinjenih nacija koja se na prelazu vekova koristila za pritisak na nekooperativne režime, uvek je obuhvatala osnovna prava i građanske slobode, pravdu, jednakost i dignitet. Uprkos problemima, koji se najpre ogledaju u kršenju ljudskih prava, pravde i jednakosti i implementaciji dvostrukih standarda u različitim geopolitičkim i unutrašnje-političkim kontekstima ta retorika je na prelazu veka bila jedna od najsvetlijih tačaka Zapadnog sveta. Success story.

Ta retorika se, međutim, u vremenu pandemije vratila na kućni prag. I oni koji nemaju alate za kritičko preispitivanje te retorike u nju bespogovorno veruju. Njihova vera u sistem veoma često autsajdere ili one na marginama društva ostavlja bez daha. Nošenje maske u Zapadnom svetu postalo je tako pitanje prinude, a daleko manje pitanje odgovornosti. Ono je nametnuto odmah, iznenada, strukom, juče. I bez obzira na zaštitnu funkciju, maska je postala znak konformizma daleko više nego društvene solidarnosti.

Šetajući kroz predgrađa na jednim vratima sam prekjuče video natpis za prodaju nekakvih saksija. Ispod njega je, kao fusnota dodato čitkim slovima: Ne možete ući bez maske. Naravno da to nije moguće. Ne možete se pojaviti ni na ulici. To je ilegalno. Ali kada se ni jednostavna transakcija ne može obaviti bez maske, to postaje velika stvar.

Nikada valjda u istoriji ateizma, posle Staljinovog, Maovog i Hodžinog režima, ateistička retorika nije otvoreno posezala za instrumentima iz arsenala religioznog fundamentalizma. Da je Artur Miler živ, sigurno bi o religioznoj ostrašćenosti komesara nove ideologije pisao uz neskrivenu dozu ironije. Naseljenici u zalivu Masačusets su sigurno u davnim vremenima verovali u sopstvenu misiju, ali njihov mobilizacioni potencijal i spremnost na žrtvu su, mora se priznati, bili daleko veći od današnjih.

Slično bi se moglo reći i za pokret za ljudska prava koji je vodio hrišćanski teolog Martin Luter King, koji u današnjem svetu nema pandana. O Kingovoj duhovnosti i vezi sa mobilizacionim potencijalom današnjih aktivista i progresivaca nedavno je pisao The New York Review of Books, pomalo stidljivo, ali tačno. Današnji vernici, jednostavno, nemaju ni približni mobilizacioni potencijal. Oni su isključivo ideologizovani.

Maska ideologije je važna, ali možda nije dovoljna.

Na kraju: društvo koje je poslednjih trideset ili četrdeset godina predano radilo na totalnoj fragmentaciji preko noći se preobratilo. Tako je fragmentisani pojedinac u fragmentisanom društvu u treptaju oka, u februaru ili martu ove godine postalo potpuno impersonalizovan i de-individualizovan stavljanjem maske od 80 centi na lice. Da li je fragmentisanost bila fasada? Da li su glasnogovornici fragmentacije u stvari sve vreme bili zainteresovani za njenu suštu suprotnost? Tražeći potpunu infantilizaciju društva? Totalnu uniformnost? Svet se promenio. I oni koji kriju lica koračajući između zabravljenih radnji u lokalnim šoping centrima, gurajući se u prepunim supermarketima ili prodavnicama alkohola, i žureći da stignu kući pre početka policijskog časa, iako duboko svesni krize, možda ne slute da je ovu utakmicu neko već dobio.

Ostavite komentar

Najnovije objave

VLADIMIR PUTIN: Vukli su nas za nos, trebalo je ranije započeti dejstva u Ukrajini

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je da je jedino zbog čega bi moglo da se žali to što Rusija nije...

Još priča na sličnu temu