SIMBOL SRBINA U JUGOSLAVIJI: Ko je zapravo „her Žika”?

Obavezno pročitajte

Her Žika i pogled na stvari koje su iza nas

Kao što će RTRS na Badnje veče vrlo izvesno emitovati domaći film “Nož“, RTS 4. ili 25. maja “Užičku republiku“, Pink uoči Vidovdana “Boj na Kosovu“, u danima između Nove godine i Božića imaćemo, kao i svake godine, priliku da na manje-više svim televizijama sa nacionalnom frekvencijom odgledamo – svi znamo šta – “Žikinu dinastiju“. Da li se radi tek o bliskom nam humoru, ili deset nastavaka ovog serijala koji se zapravo zvao “Lude godine“ sadrže i neki element više sa kojim se identifikujemo?

Moja ideja je da je i jedno i drugo tačan odgovor, ali da je zapravo glavni protagonista serijala, Žika Pavlović, pomalo iskarikirana paradigma za Jugoslovena srpskog porekla, kao što bi recimo za Amerikance bio Homer Simpson. Rečju, to je čovek kojem se smejemo, ali sa kojim se u velikoj meri i identifikujemo. Zato bi možda trebalo obratiti pažnju NJEGOVU karakterizaciju, budući da ukoliko prihvatimo tu tezu njegov lik Her Žika postaje i slika jedne epohe.

- Advertisement -

Ko je zapravo “her Žika“? O samom serijalu može se dosta pisati, ali treba reći da je sniman i emitovan u periodu 1978-1992, dakle u vreme kada je, uprkos mitu o “zlatnim godinama SFRJ“, suštinski došlo i do njenog razgrađivanja, koje se okončalo krvavim građanskim ratom i raspadom Jugoslavije. Prvi deo “Ludih godina“ nije bio zamišljen kao komedija – radilo se o nekoj vrsti angažovane umetnosti, koja ima za cilj da skrene pažnju na probleme sa kojima se društvo suočava. U tom periodu snimljeno je više takvih filmova (pomenimo “Halo taksi“ iz 1983. koji govori o problemu narkomanije), a ovaj, kao delo dvojca Z. Čalić-J. Marković, skreće pažnju na problem promiskuitetnog života adolescenata, neželjenih trudnoća i abortusa.

“Ova omladina danas ima previše slobodna shvatanja“, jedna je od upečatljivih rečenica s početka filma koju izgovara Žika koja se može odnositi i na njihove sveukupne poglede. Glavni junaci su Marija i Boba, do tada neafirmisani kao glumci, dok se Žika Pavlović pojavljuje svega u tri scene, kao sporedni junak kojem potonja komična crta nije nimalo svojstvena.

Tek kasnije ovo će postati komedija, a Dragomir Bojanić Gidra vodeća uloga po kojem će čitav serijal ostati prepoznatljiv. Žika je star oko 45 godina, trenutno živi u stanu na Novom Beogradu, a zapravo je “gastarbajter“ – vodoinstalater na privremenom radu u Frankfurtu. Pored toga što je odsutan u životu porodice i sina jedinca, on je i vidljivo nasilan, a činjenica da vozi novi mercedes i živi u prestonici za njega su svojevrsno društveno priznanje.

Iz kasnijih delova serijala saznajemo da je poreklom iz sela Milutovac kod Trstenika, da je Žika kao dečak ostao bez oca; ne znamo kada se doselio u Beograd, ali oženio se dosta mlad, Darom, prostodušnom ženom sličnog socijalnog porekla. Prema današnjim merilima, vaspitan je tradicionalno i domaćinski: “Ja sam domaćin čovek, koji drži do morala“, kako će reći svom potonjem prijatelju.

Moglo bi se reći da je pomalo primitivan, ali se on toga ne stidi, štaviše, potencira narodnu muziku (“Žikina tema“ iz drugog dela Ludih godina je “Svilen konac“, a iz nekih potonjih vidimo da ga pogađaju pesme “Oj Jelo, Jelena“ i “Znaš li dragi onu šljivu ranku“) i ruralni humor.

Njegov jezik obiluje dosetkama i modifikovanim poslovicama iz zavičaja (“U životu ko cvika, mož’ da se slika“, “Drvo se na drvo oslanja, vo na vola…“), ali i pozajmljenicama iz nemačkog, gde je proveo godine radeći “po švapskim kanalima“. Izuva se i uređuje kad ulazi u tuđu kuću (nipošto nije neuredan, sklon je i da obuče odelo), u svojoj je komotniji, često u majici “siledžijki“. Duhovit je i vrcav, po savremenim merilima izrazito politički nekorektan.

On i njegova supruga ne kriju da su snobovi: “Pa i mi smo valjda snobovi, što da nismo? Za svoje rođene pare valjda mogu da budem šta ja hoću?“ I to je ključno što je i njihovo merilo uspeha – pare, koje su im bitnije od obrazovanja i društvenog priznanja. Sve suprotno od njegovog prijatelja Milana, “lektora srpskog jezika“, kojeg će u čitavom serijalu nazivati “kolektor“, što je replika koja će se do danas često posprdno lepiti na zanimanje ovih zaista pedantnih i poslu posvećenih ljudi.

Štaviše, njegov antipod, prijatelj Milan, prikazan je kao inferioran i pomalo negativan lik: pored toga što je obrazovan i gospodskih manira, on je negativac i zbog svog porekla (građanska porodica, otac advokat, a deda trgovac) i buržoaskog nasleđa.

U njihovoj kući (u prvim delovima stanu saloncu na Kosančićevom vencu) sluša se isključivo klasična muzika, nameštaj je stilski, zidovi su ispunjeni umetničkim slikama i portretima oficira iz doba Kraljevine Srbije. Rečju, svim onim na šta se u Drugoj Jugoslaviji gledalo sa podozrenjem, ili u ovom slučaju posprdno. Za razliku od Žike, koji je oličenje muškosti u svakom smislu, Milan, relikt prošlog vremena, ne psuje i ne pije alkohol, a uvek nervozan i u odelu (ili kućnom mantilu) odaje utisak impotentnog čoveka.

Ipak, da previše ne štrči i ne postane simbolična slika, u šestom delu i Milan će morati eksplicitno da se izrazi, na Žikinu provokaciju da je buržuj: “Ja nje buržuj, ja komunjist! Ljevičar!“, a čitav film biće zasvođen i pomalo bizarnom pričom o nekadašnjem oficiru Crvene armije i njegovoj mladalačkoj ljubavi sa Sremskog fronta, koju pronalazi posle pune četiri decenije i na kraju joj, iako u godinama, bez imalo blama cepi žvaku pred okupljenim članovima dve porodice.

Iako će u jednom od nastavaka eksplicitno reći: “Ja sam ateista, ne verujem u Boga“, Žika Pavlović drži do tradicije i običaja. Piše isključivo ćirilicom, sinu organizuje tradicionalan ispraćaj u zavičaju sa trista zvanica, na oba velika porodična veselja sviraju mu trubači sa šajkačama i tradicionalnim repertoarom. Kasnije se pokazuje da ume da se prekrsti i zakune na taj način (“ovoga mi krsta“), na spomeniku koji je sebi podigao za života stoji krst.

ŽIKA,

Sa Nemicom Elzom venčava se u pravoslavnoj crkvi, što je možda i više od duhovnosti prosečnog Jugoslovena srpskog porekla. Nije mu mrsko da obuje opanke “šiljkane“; “to je moja nacionalna nošnja“, pojasniće. Ali ni tu nema previše “zaletanja“, svako veselje ukrašeno je sa trobojkama sa petokrakom, kroz dva dela serijala provlači se i priča o omladinskoj radnoj akciji i društveno-političkoj odgovornosti novog naraštaja koji radi uz himnu Jugoslaviji. Treći deo serijala (iz 1981) očiti je primer krize identiteta nastale nakon Titove smrti: u neizvesnoj budućnosti ojačavao je narativ o “epopeji NOB-a“ i povratku prošlosti.

Tako i ovaj serijal dobija snažan politički pečat, i to scenom u Milutovcu i zdravicom Žikinog strica. Deda Vukašin, kog u filmu tumači Mija Aleksić (u slično vreme igrao sličnu ulogu i u seriji “Doktorka na selu“), predstavljen je kao predstavnik starog patriotskog naraštaja – sedokosi solunac sa šajkačom i u gunju na kom nosi dva odlikovanja iz Prvog svetskog rata.

On u svom govoru objedinjuje dve tradicije koje su inače nespojive, solunsku i partizansku, šaljući političku poruku mlađem naraštaju: “Gledam ja na televiziji, stalno ratuju plavi i crveni. Sine Slobodane, nemoj nikad da budeš plavi! Nemoj sine. To ti deda kaže. U tebi teče Pavlovićeva krv! Moraš uvek da budeš crven! Inače će u grobu da ti se prevrnu kosti tvog pradede Ljubomira, koji pogibe ‘915. (…) Nije dao Švabi da mu gazi mladu pšenicu.“

Žika će još po nečemu predstavljati simbol Srbina u Jugoslaviji, ili na neki način i čitave Jugoslavije. To je vidljivo i u prvim, ali pogotovo u poslednjim delovima serijala. Naime, posle svađe sa ženom, on odlazi sa dve švalerke na more u Crnu Goru, ni manje ni više do na Sveti Stefan, i tu će spiskati čitavu ušteđevinu, čak i novac koji je pripremio za sinovljevu svadbu.

Kuriozitet je da je i njegova domovina u isto vreme postajala prezadužena, a da je upravo tada, 1981. stopa inflacije u njoj iznosila 39,4%, čime je posle Turske postala i najviša u Evropi. Ipak, u-se-na-se-i-pod-a-se Žika će nastaviti da živi od danas do sutra, zadovoljan što ima svoj auto, televizor u boji i potencijalan odlazak na more – kao i većina zadovoljnih stanovnika Jugoslavije.

U drugoj polovini serijala uočljiva je promena humora, banalizacija i vulgarizacija mnogih scena. Deveti i deseti deo su iz istih razloga prosto negledljivi. Ali ono što je vidljivo u njima jeste da i oni satirično prikazuju političku krizu koja se prelila na sve sfere, čak je i u odjavnoj špici devetog dela iz 1988. navedeno da se “ovako nešto ne događa u našem društvu – taman posla“.

Upravo taj deo ukazuje na nepotizam, sistemsku korupciju, nesposobnu birokratiju i nefunkcionalne organe. Smeštena unutar bolnice, radnja gotovo proročki govori o krizi zdravstvenog sistema, gde je gastroenterologija prebačena u porodilište (usled smanjenog priraštaja?), pacijenti u nedostatku kreveta vise na plafonu, a umesto anestetika se koristi rakija iz Arilja.

Lekarima je naređeno da stalno nose maske, kako više ne bi pričali političke viceve. Vidljivo, u ovom filmu se u suludog starca pretvorio i penzionisani profesor i dojučerašnji intelektualac Milan, pored kog i Žika počinje da ostavlja utisak trezvenosti. Jasno, celo društvo počelo je da puca po šavovima i polako klizi u opšte ludilo, koje je svoj zenit počelo da dostiže početkom 1990-ih.

U novim okolnostima, pred slomom svih vrednosti u koje je verovao i usred hiperinflacije koja mu “jede“ ušteđevinu i malu penziju, i Žika Pavlović postaje svojevrsni zoon politikon. U više kadrova vidimo da prati dnevnu štampu sa ratnim naslovima, a nekada retke šale sa političkom konotacijom sada postaju opšte mesto: “Hoćeš da se razdružuješ? Hoćeš da rasturiš našu društvenu zajednicu koju smo godinama pažljivo izgrađivali? E dosta mi je vas Slovenaca!“,

“Švabice ne dolaze u obzir! Zbog Genšera, vidiš šta nam rade“ – iz istih razloga Žika odbija pomisao i da oženi Amerikanku, “Tuđmanka? Prijatelju, nemo’ da unosiš separatizam u naš brak!“, “Ti moj oficir, gardist! -Nemo’ te čue Arkan“ itd. Zanimljivo je i da se Žika, i dalje simbol za Srbina čiji je nacionalni identitet bio dugo utopljen u jugoslovenstvu, od poslednjeg dela (1992) i nacionalno budi: “Ja se ne odričem svojih istorijskih navika“,

“U mojim žilama teče junačka krv predaka mojih“. Tako je, na razvalinama sopstvenih zabluda, počeo da se preispituje i dobar deo pripadnika Žikine generacije. Ali to kritičko sagledavanje bilo je odocnelo: on je već bio osiromašio i oboleo, a deca su mu se odselila na Zapad.

Zato Žika Pavlović, uprkos svim šalama i gegu, postaje simbol čitave jedne generacije, a sa njim se i u volji i nevolji mogu identifikovati mnogi savremenici Druge Jugoslavije rođeni u periodu 1935-1965. U tome je valjda i tajna onolike gledanosti i uspešnosti tolikih repriza. I u tome će se ogledati potencijalni uspeh najavljenog desetog nastavka, ukoliko uspe da pogodi frekvenciju i da dijagnozu vremena u kom se nalazimo.

Nemanja Dević

1 COMMENT

  1. Nije mi jasno kako autor tako samouvereo mrtav ladan izjavljuje da su solunska i partizanska tradicija nespojive. Možda u tumačenju zatucanih radikala, inače je to bilo itekako spojivo. Slobodarska tradicija se prenosi sa generacije na generaciju. Mnogi solunci su pod stare dane išli u partizane.

Ostavite komentar

Najnovije objave

VLADIMIR PUTIN: Vukli su nas za nos, trebalo je ranije započeti dejstva u Ukrajini

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je da je jedino zbog čega bi moglo da se žali to što Rusija nije...

Još priča na sličnu temu