Kako da budete rodoljub a da Vas ne zovu navijačem, desničarem ili fašistom?

Obavezno pročitajte

Biti rodoljub u vremenima kad se lepe etikete

Čovek i nacija pojmovi su gde se da primeniti slična analogija. Obe ove imenice traže i drže se na dve reči bez kojih nema ni zdravog društva ni zdravih ljudi. Prethodnica su i uslov dostojnog i trajnog postojanja, zdravog i održivog razvoja. Samopoštovanje i poštovanje. Njih smo zagubili u turobnom 20. veku, ne ponovio se.

Samopoštvanje u čoveka je ono što ga definiše u odnosu sa samim sobom a drugima daje ideju ko je taj neko.

- Advertisement -

Nešto kao karakter i stav koji odajete. Ljudi svojim delima pokazuju koliko cene to što jesu i šta rade i koliko su rodoljubi. Koliko neko zna o sebi i porodici, koliko je spreman/a da se žrtvuje za ideal a koliko za privilegiju. Za šta je više spreman. Svako od nas nekim činjenjem i odbijanjem stvara jedno ogledalo svog života u svojim i tuđim očima. Određuje stepen kako i koliko ga cene i šta su spremni da mu predlože(koliko časno ili nečasno) u odnosu na to šta o istom misle. Zato nama danas mnogi nude svašta neprimereno.

To je ono kako nas drugi vide. Ne ono što mi mislimo da odajemo ko utisak naše lepe želje i sopstvene projekcije nego sva naša činjenja vrednovana očima drugih ljudi.

Poštovanje nekog čoveka je mera onog kakav je on prema drugima. Ono što mi iskazujemo prema okolini, onom što jesmo bili, što smo i kud trebamo ići. To je nekako ono što ističe iz samopoštovanja. Nema poštovanja za one bez samopoštovanja. I to je dvosmeran i recipročan odnos. Jer i nas neko poštuje odnosno ne poštuje po istom principu.

Kod Države, a nju čini narod, samopoštovanje se sastoji od sledećeg: da li donosi propise koji se poštuju, da li se bori za ono što piše u Ustavu, da li dostojno obeležava važne datume i događaje iz naše istorije, da li poštuje ili izrabljuje radnike, da li dozvoljava potiskivanje ćirilice iz svakodnevice? Da li vodi računa o ekologiji, preventivi i zdravoj ishrani stanovništva jednako koliko i izgradnji bolnica? Da li je narodu Država brat, otac i majka ili zla maćeha? Da li čini da se prosečan čovek od Države plaši i da gleda da je izvrda ili bi za istu u vatru i vodu? Koliko ista “zaleže” za svoj narod?

Da li se bori za Srpsko nasleđe i van granica sadašnje Srbije na našim istorijskim prostorima? I najvažnije, da li spominje igde veru, moral i delatnu borbu protiv Bele kuge koja je naš problem broj jedan u stvarnosti a 100. problem u medijima i javnom životu? Da li shvata i ne prećutkuje opasnosti i ponore nad kojima stojimo? Moglo bi se tu još štošta dodati ali je i ovo dovoljno za poentu. Dakle ugled iste u narodu zavisi od sprovođenja ovih stavki.

Ono kako drugi vide našu zemlju zavisi od toga koliko smo dosledni u odbrani svog identiteta, poštovanja života i prošlosti. Da l smo bliži Izraelu, Jermeniji ili Hondurasu ili nešto izmešano? Uglavnom, stepen “kaubjskog” ponašanja stranih ambasadora, kompanija, NVO sektora i ostalih, obrnuto je proporcionalan stepenu samopoštovanja jedne Države u praksi. Isto je prilično blisko i sa pojmomom suverenosti. Ono što ovde traže ili smatraju normalnim ne pada im na pamet u recimo Nemačkoj, Autriji, Španiji.

Poštovanje Države, recimo Srbije, se stvara iz našeg odnosa prema nama susednim i udaljenim državama. I on je dvosmeran, nije unapred zadat i zaslužuje se. Ističe puno iz državnog samopoštovanja ali nije samo o tom zavistan. Ono mu samo daje pravac i naznaku šta se od nas može ili ne može očekivati. To je državni stav i nacinalni konsenzus i trebao bi da bude jači od partija.

To je opet kategorija koja zavisi puno od samopoštovanja u praksi ali na nju treba i mora da utiče i ponašanje druge strane. Ako nas neki besomučno zasipaju sa stvarnim, preuveličanim ili izmišljenim našim zločinima novije istorije a pri tom negiraju srpske žrtve i stradanja, pred Srbiju postavljaju maksimalističke tražnje bez ičeg od sebe, kako to može biti zdrav odnos u dugom roku?

Videli smo svi SFRJ koja je zatajila milionsku žrtvu Srba i podržavala sve antisrpske i antidržavne pokrete, na šta je to izašlo? Prosto, ako mnogi naši susedi imaju razne teritorijalne pretenzije ili kontinuirano kradu našu istoriju u izgradnji ili obogaćivanju svojih (novo)identiteta onda te i takve države ne mogu imati naše poštovanje. Saradnju da, ali više od tog ne.

Dok se ne poprave. Dok ne naviknu da i mi želimo da držimo do sebe i svog. Ništa kontra drugog nego za svoje. To je prosto nešto normalno, nema ljutnje. Nije nikakv razlog za sukob ili ne daj Bože rat. Ceo svet tako funkcioniše.

To ne znači da individualni odnosi među ljudima ne trebaju da postoje ili da se, ne daj Bože, gaje u mržnji(primer pothranjivanja iste-u Hrvatskoj je, ne znam sada, ali do pre nekoliko godina išlo na HRT2-u na svakih sat vremena 5 minutno podsećanje na tzv Domovinski rat, trupe i događanja na taj dan, te onda ne čudi mržnja i ostrašćenost tog društva prema Srbima i Srbiji iako je tad proterano preko 300 hiljada Srba sa VEKOVNIH ognjišta proglašenih za AGRESORE na ista).

rodoljub,

Mi tako ne živimo, što je dobro. Ili bi možda trebali, ne znam? Ali treba narod poučiti čije POLITIKE(a ne ljudi) su nam nenaklonjene u kratkom i dugom roku ili su više i manje neprijateljske.

Ako nas uče da su svi ljudi i sve zemlje jednako dobre i “deca cveća” kako da naučimo da spoznamo dobro od lošeg? Da li je moguće da smo ispisali istoriju i postali prva zemlja u istoriji sveta kojoj svi žele dobro i mi svima želimo samo dobro, iako nas celo naše postojanje uči tome da nema ko iz bližeg ili daljeg okruženja nije jedva čekao da se pridruži balu hijena i počasti se nečim od Srbije? Šta je problem to znati i o tome govoriti? Ili je đavo jedino u Srbiji ukinut i ne postoji. Nije normalno da nas sistem vaspitava na zaboravu naše svetle istorije i brojnih stradanja, na muzičkim festivalima u vreme sveopšte ugroženosti.

Da se Nin-ova nagrada pretvori u izbor za autošovinistu godine. Da nas oblikuju ko amorfnu masu Njujorčana, LGBT kosmopolita dok se cela okolina oštri i pujda na Srbiju. Suprotnost tome nije poziv na rat, ubijanja isl budalaštine nego samo na običan razum i jedan domaćinski život i odnos prema istom. Da se kaže popu-pop a bobu-bob. Istina je grka ali i lekovita.

Mi ne možemo ko dosad samo da prepisujemo EU zakone koji ni po čemu nisu naš kulturološki obrazac. Tim radnjama kod nas ispade da sve vrvi od porodičnih nasilja, LGBT problema, seksualnih uznemiravnja. Ne kažem da toga nema i da ne traži sankcije, ali nismo pali s kruške.

Samo to, korona, crne hronike i atmosfersko zagađenje. Kod nas više nema problema za Ustavni sud, nema za privredni kriminal, samo ove “fensi” stvari? Potražimo opet izgubljene suštine. Nikakve svemirske brodove i fantazije, samo običnu prizemnost. Setimo se slobodarskog dostojanstva predaka.

Ko tebe kamenom ti njega hlebom ima smisla smo do jedne mere. Nama je potreban zdravi reciprocitet. Ne u gađanju kamenjem nego u odbrani prava većinskog naroda u Srbiji i okruženju. Ne postoji zemlja manjina gde je narod koji se izborio za ovu državu pastorak društva. Naučimo jednom nešto od svojih komšija ili od još moćnijih i pametnijih. Oni čuvaju svoje, mi smo sebi sami najveći problem. Mi sve dozvoljavamo a ništa ne tražimo. Plastično da objasnim.

Mi ne pravimo nikave šovinističke tvorevine, to nam nikad nije bio cilj niti to baštinimo. Ali ako u nas manjine imaju svoje udžbenike, kulturnoumetnička društva, naconalna veća sa realnim političkim težinama a ne fikusima(što je sasvim u redu), ako nas svako malo opominju i govore o raznim ugroženostima koje su nepostojeće.

Ista takva prava naša Država treba da traži za pripadnike Srba i drugih lojalnih manjina van matice Srbije. Ništa više i ništa manje. To bi bio minimum rodoljublja svake naše vlasti, nevezano ko je čini. Vlasti moraju da imaju i neke kontinuitete a ne svaka da bude negacija prethodne u svemu. To treba da postanu univerzalne vrednosti. Da li mislite da je to danas moguće za Srbe u Hrvatskoj recimo? Tamo i ona mala skupina preostalih Srba deci daje neutralna imena jer segregacija počinje od obdaništa.

Ćirilične knjige kriju i po sopstvenim stanovima a kamo li gde javno. Jedan moj prijatelj, dobroizgledajući, a živi u Hrvatskoj kad hoće da raskine s nekom devojkom, kaže da je Srbin ☺. Mada je ljubav čudo pa se dešavalo da se naće neka i kaže da joj to ne smeta(onda mu izbije i poslednji adut).

Asimilacija je tamo prećutna državna politika samo se to naglas ne govori. Tek ona parola Mile Budaka, o trećini pobiti, trećinu raseliti, trećinu asimilovati je negde pri kraju svoje tužne realizacije. Ostala je još samo da Srbi padnu ispod statističke greške a da ostanu i dalje krivi za sve loše u tom društvu.

Sa druge strane se svako malo koriste prilike za opis nekakve Velikosrpske hegemonije i agresije iako brojevi jasno pokazuju koliko je Srba bilo a koliko ih je sada. Napadi na sportiste, grebanja automobila, pretučeni ljudi na letovanju uz ovakvu predstavu Srbaništa ne trebaju da čude. Čudo bi bilo da ih nema. To je standard, normalno postalo. Da te biju, proteraju, Jasenovac pretvaraju u zabavište i stratište Hrvata a da u isto vreme stalno nešto zameraju

Srbiji nekakve umišljene agresije i porede neuporedive događaje(pri tom smatram da je svaki nedužno stradali čovek svake nacije teška mrlja i greh). Ipak dovoditi u istu ravan Jasenovac, Jadovno sa Ovčarom, Srebrenicom jednostavno nije realno. Kao Baju Malog Knindžu i Tompsona ili Nedića i Pavelića. To se zovu simetrične asimetrije i najbolje ih objašnjava Prof. Dr Milo Lompar u fantastičnom delu “Duh samoporicanja”. Dok većina naših akademaca umače keks u čaj okolne ‘’fabrike lažnih istorija” i propagandi ne staju sa radom. I to nije problem, nego naša indolencija.

U pravu su u filmu “Profesionalac”, kad kažu da nije Sloba kriv i objasne ko smo mi. Mi u Srbiji “srećom” i dalje učimo komunističku istoriju te smo i u sopstvenoj zemlji zli hegemoni. Politika nametanja krivice i defanziva u startu i dalje su u modi.

Ipak da Vam kažem šta Vas sve čini mogućim i konstruktivnim rodoljubima i konstruktivnim ljudima u današnjoj Srbiji i u uslovima u kojim živimo. Kako da doprineste, konkretno, jer probleme manje više svi znate.

Ako ste dobrostojeći čovek( a u današnje vreme smatram da je to svako sa preko 1000evra mesečnih primanja), odvojite mesečno 2-3 hiljade za ljude koji žive u enklavama. Pohvalite se time u porodici, među prijateljima, rodbini. Postoji sada puno konstruktivnih organizacija kao što su “Svi za Kosmet”, ”Srbi za Srbe” itd, svi oni pomažu naše ljude.

Olakšajmo im rad, donirajmo naspram mogućnosti. Govorio sam o tom, niko ne treba da rodoljublje poistovećuje sa agresijom, ratom ili nečim nečasnim. Nama nenaklonjene sile i mediji su se potrudili da se to dovede u istu ravan. Ipak, ni mi nismo valjda bez mozga. Ta reč mora da se vrati u svu njenu raskoš, plemenitost i dobrotu i u svakodnevicu.

Da bude čast i ponos reći u društvu da Ste patriota, da pomažete redovno siromašne, naše u enklavama na KiM, obnovu Hilandara, narodne kuhinje, školujete mlađeg brata, ne dajete roditelje u starački dom ako ne mora. To treba da bude veći ponos nego kupiti dobar auto iako ni to nije mala stvar ako su pošteno stečeni novci. To sve je patriotizam.

              Kako je rekao Jesenjin: “Nemoj da ti je svejedno, od toga se čovek nikad ne oporavi”.

Ako Ste “ultra” bogataš i merite se u milionima ili desetinama ili stotinama istih. Ako ste se rodili, živite u Srbiji, zaradili sve uz nju i uprkos njoj, ako se “ne sećate” prvog miliona, ako ste zaboravili polazne tačke i za Vas ima nade. Čitajte knjige, raspitajte se o Simi Igumanovu (Andrejeviću) Prizrencu, o Nikoli Spasiću, dovoljno je za početak. Rekao bih samo da je Zvezdarska bolnica poslednja(ne znam da li je i prva) koju je u Beogradu izgradio neko od svog novca kao što je cenjeni gospodin Nikola Spasić učinio. U svojim planovima koje je prekinuo Veliki rat, želeo je da ih napravi još, pored onih u Ljuboviji, Krupnju i Kumanovu.

Gradio je poljoprivredna gazdinstva od Bitolja do Kraljeva. Umro je 1916g. na Krfu a njegova fondacija 1939g. imala je veći kapital od Nobelove. I danas je aktivna. Da je današnji bogataš on bi još 1910. otišao negde daleko i nastavio biznis, ne bi sigurno gradio bolnice i sirotišta i prelazio albanske gudure.

Sima Igumanov, jedan od prvih zadužbinara u Srbij 19.veka a na crkveno prosvetnom polju. Osnivač je čuvene Prizrenske bogoslovije koja je zapaljena u Martovskom pogromu 2004. a danas ipak radi i jedina je naseobina Srba u nekadašnjem carskom gradu(ako izuzmem oca Đorđa i monahe Sv. Arhangela). Komercijalna banka na Terazijama, nalazi se u njegovoj zgradi, za one koji ne znaju.

Sigurno da ni u ta vremena, većinski bogataši nisu bili zainteresovani da svoj imetak daju rodu svom u većem ili manjem opsegu ali je ko što vidimo pojedinaca bilo i kult zadužbinara i zadužbina je uspešno živeo vekovima.

Sada više ne. Potrebni su nam i danas osvešćeni, bogati ljudi, Srbi ili pripadnici drugih naroda lojalni Srbiji, da te dobre stvari vrate. Bruka je da Hilandar obnavljamo deceniju i više, da lečimo decu porukama, da se gađamo BDP-om, da se zadužujemo. Tada je zvučalo ko totalno ludilo a danas, možemo slobodno reći da je gdin Velja Ilić bio jedini pošten u frapantnoj izjavi o krađi i kraduckanju. Narod Vas moli, sve koji su u mogućnosti, od sad, nadalje i ubuduće: ”Kraduckajte, bićemo dobri”. Samo ne kradite. Shvatili smo da ne možete bez krađe. Onda bar neka je mala.

Ako ste, većina našeg sveta, koja prima mesečno od 30-50 hiljada ili manje, Vi onda gledajte da se izmirite sa svima kojima ne govorite ili ste u zavadi(od porodice, do posla i komšija). Isto važi i za bogatije po novcu. To je jednako veliki i patriotski korak za naš narod. Realno je da Vam ništa ne pretiče a opet ako ko može nešto da i finansijski pomogne, ima i za to načina.

Dakle, svi problemi koji u nas postoje uglavnom su posledica nedovoljnog ljudskog i Državnog samopoštovanja. Često i neznanja sa kojim je teško ceniti svoju prošlost i videti budućnost. Kad se tako radi, onda nema poštovanja za takvog čoveka i-ili Državu. Čovek bez stava i Država bez ideala i nadideje veće od trenutnog nisu duo koji garantuje išta sem ropstvo i odumiranje .

To je ono što mi živimo već više decenija sa stislskim razlikama i jednakom destrukcijom autošovinističkog tipa. Svaka težnja u nas, bilo koje manjine ili političko-ideološkog skupa, finansiranog odnekud, sa dobrim ili lošim namerama prema Srbiji, razumljiva je.

Ono što je teže razumljivo i što se da popravljati nekom od mera koje sam spomenuo sada ili u prethodnom tekstu je naše ponašanje, Srba, kao većinskog i stožernog naroda države Srbije. Jeste da se nalazimo okruženi Nato paktom, da imamo malo prijatelja u svvetu, posebno u medijima ali nikada za nas nije ni bilo drugačije. Zato, izvlačimo najbolje iz sebe, vratimo se Svetosavlju i Kosovskom zavetu. Samopoštujmo se da bi bili poštovani. Učimo o sebi da bi imali na osnovu kog znanja i dela da to osećanje sagradite.

Kako je lepo objasnio cenjeni Duci Simonović, patriotizam bez svesti o kulturnom nasleđu je čist primitivizam. I to je ono što se često da videti ili što mladi mogu naučiti na sportskim tribinama. Tamo ima puno ljudi koji vole Srbiju ali bez dovoljno znanja, primitivizam i službe nadvladavaju. I tako ta mesta su ono što bi svaki roditelj poželeo svom detetu za izbegavati.

Za kraj ostavljam Vam da se raspitate o životu i delu Aćif efendije te činjenici da u Novom Pazaru ima svoju ploču dok se ploča Blagoja Jovovića redovno prekrečava. Ova svim mas-medijima smeta a ova prva se jedva spominje. Zašto bi recimo uklanjanje takve ploče bilo uvreda za prosečnog Bošnjaka(a sigurno jeste čim se ne uklanja)? A zašto bi postavljanje table nekog drugog Srbina iz tog doba, recimo pripadnika JKVuO dobilo negativan publicitet od političara iz iste zajednice a jednovremeno ploča Aćif efendije ostaje? Nikog ne optužujem, samo volim da razumem.

Ili dok se naši dnevni listovi čude kako je moguće da neko baštini i zvanični antifašizam i Aćifa Bljutu, promiče činjenica da su i komunizam i njegovo delovanje imali izrazito antisrpski karakter te da se po toj osnovi i spajaju u simbiozi koja na prvu loptu ne deluje relana (dokazani kvisling sa komunističkim nasleđem, a streljan od komunista). U tom su se spojili i Vatikan i Kominterna.

Dakle, Srbi se moraju vratiti sebi uz puno uvažavanje svih lojalnih građana koji ovu zemlju cene, poštuju i vole. Problem većinskog naroda, niti ovog pisanja, nije u manjinama i težnjama manjina(dobrim ili manje dobronamernim) nego u sopstvenim greškama i odstupanju od svoje tradicije, vere i zaveštanja. Budimo ko i dosad u poštovanju razlika i dobrosusedstvu ali ne pljujmo na svoje, jer neki red mora da postoji.

Kad sledeći put neko napadne Blagoja ili majora Račića ko nedostojne, Vi se setite i recite ko sve ima spomenike, ulice i obeležja po Srbiji a kome se ni grob ne zna. Od Josipa Broza, Franje Račkog do Bljute. Nemojte da oćutite, i to je rodoljublje. To nije razlog za svađu i raspravu ni sa kim, to su samo činjenice. Laži više bole.

              Sve najbolje Vam želim a zdravlja najviše. Do sledećeg nastavka…

              Mnogaja ljeta. Dogodine u Prizrenu.

Beograd, 20.12.2020g. Aleksandar Milutinović,

Da bi mogli da se smopoštujemo moramo prvo da imamo vere u sebe, da uložimo neku snagu, vreme i veštinu u bilo koju nadgradnju ličnosti ili veštine i da se ne poredimo sa drugima oko sebe. Treba da se poredimo jedino sa samim sobom kroz vreme i da činimo sve da ne budemo stih Tome Zdravkovića da “prolaznik sam samo u tom svetu bio”. Da bi mogli da izgradimo samopoštovanje pojedinca moramo da

Ostavite komentar

Najnovije objave

VLADIMIR PUTIN: Vukli su nas za nos, trebalo je ranije započeti dejstva u Ukrajini

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je da je jedino zbog čega bi moglo da se žali to što Rusija nije...

Još priča na sličnu temu