PSIHOLOG: Dramatični psihološki efekti po najmlađe zbog nošenja maski

Obavezno pročitajte

Pojava anksioznosti, poremećaja ponašanja i učenja doslovno je preplavila konsultacije s profesionalcima za brigu o deci
Od početka zdravstvene krize, nošenje maske postala je jedna od glavnih zdravstvenih barijera svuda u svetu. Ujedno i mera koja će se verovatno poslednja i ukinuti.

Psihoterapeut Mari-Estel Dipon (Marie-Estelle Dupont) upozorava na dramatične psihološke efekte nošenja maske po najmlađe i insistira na važnosti da se tome odmah stane na kraj. Prenosimo u celosti njen članak koji je objavljen u francuskom dnevnom listu Le Figaro.


Čovečanstvo je oduvek izlazilo na kraj s ratovima, bolestima, gladi. Krajem 2019. godine pojavio se ovaj virus koji traje duže od godinu dana. Postali smo toliko uplašeni, toliko oprezni, toliko ponosni i na smrt, na konačnost, da smo zaboravili da medicina nije svemoćna i da mladi ljudi ne moraju da u svemu prate odrasle. Tako smo zatvorili škole, godinu dana u Sjedinjenim Američkim Državama, nekoliko nedelja u Francuskoj. A maska se nametala svuda, sve vreme, a da se nisu slušali pedijatri, psiholozi i dečji psihijatri zabrinuti zbog opšte upotrebe maske kod najmlađih.

Ništa nije dokazalo da maska u školi smanjuje prenos, pogotovo što je deca skidaju u menzi i često dodiruju kako bi je prilagodili. Budimo iskreni, čak i nama odraslima je potpuno nepodnošljivo da se fokusiramo i razgovaramo dok nosimo masku. Koje dete bi to podnelo drugačije nego kroz adaptivnu regresiju, koja ga podstiče da smanji obradu informacija i pažnju prema okolini i sebi u doba kada bi trebalo da postane svesno svog tela i nauči da ga kontroliše?

- Advertisement -

Da ne pominjemo klimu nepoverenja koju ovo stvara u doba kada samopouzdanje ide uporedo s poverenjem u svet. Da ne pominjemo krivicu koja visi nad nama poput Damoklovog mača, dajući tragičan i ozbiljan ton svakom ulasku u školu. Kad znamo da su anksioznost i stres u negativnoj korelaciji sa učenjem, možemo zamisliti kakvu to budućnost sada gradimo!

Poznati pozivi na strah u psihologiji javnog zdravlja predstavljaju rizik od opravdanja mere koja je ne samo nepotrebna već i kontraproduktivna kod dece, i dovodi do fizičkih, mentalnih i socijalnih, kognitivnih i emocionalnih zdravstvenih problema u kratkom, srednjem i dugom roku.

Sakriti decu od bolesti koja ih se ne tiče predstavlja naš poraz misli i gubitak dostojanstva. Ovako maskirani, i to s dobrim razlogom, izgubili smo obraz u ovoj priči. Odrekli smo se slobode, jednakosti i bratstva naročito time što skrivamo decu. Ali mi uspevamo samo ako se držimo naših vrednosti. A ne tako što imitiramo druge zemlje u kojima je sve drugačije samo onda kada nas sprečava da se preispitujemo. Mi, odrasli, odgovorni smo za ovu decu. Nikada neće biti obrnuto.

Psiholozi, pedijatri i dečji psihijatri, mnogi od nas su veoma zabrinuti zbog povećanja broja hospitalizacija i poremećaja koje su mala deca razvila od prvog zatvaranja. Imali smo do šest puta više prijema na dečju psihijatriju u Nekeru, skakanje kroz prozor u bolnici Rober Debre i tako dalje. „To što dete u vrtiću vidi samo maskirana lica, razlog je za zabrinutost, jer je detetova interakcija uglavnom neverbalna, i ono je sada lišeno osnovnih orijentira”, kaže Mari-Estel Dipon.

Dana 10. februara 2021. godine, saopštenje za štampu Koledža za dečju psihijatriju podseća na posledice zdravstvenih mera po decu i adolescente: poremećaji spavanja i ponašanja, opetovano plakanje, skarifikacija, kašnjenje u govoru i učenju, rastuća anksioznost i strah, zavisnosti, povlačenje u sebe, simptome depresije, somatizacija, porast nasilja u porodici i misli o samoubistvu. Drugim rečima, neki lekari shvataju da su u obavezi da druge podsete na osnove razvoja malog čoveka i pedijatrije.

Fizički, neurološki, kognitivni, emocionalni, socijalni razvoj deteta zahteva više od maskiranih dana. Potrebe dece diktira imperativ da između 0 i 12 godine života dete treba da ostvari svoj genetski potencijal. Ove potrebe predstavljaju naše dužnosti i o njima se ne može pregovarati u svetlu strahova i nerešenih egzistencijalnih strepnji i principa predostrožnosti postavljenog kao državna religija.

Otprilike do dvanaeste godine života, sinaptičke veze odgovorne za prenos nervnih impulsa u mozgu eksponencijalno rastu, dovodeći do rasta različitih moždanih režnjeva, posebno režnjeva koji su odgovorni za inhibiranje delovanja (na primer, kada je dete u opasnosti). Ovim vezama je potreban kiseonik da bi mozak pravilno uspostavio svoje sposobnosti.

Maskirana deca koja nose naočare moraju skinuti naočare jer im se zamagljuju. Glavobolja, poteškoće sa slušanjem maskiranog učitelja, pažnja koju mobilišu nebrojene mere predostrožnosti ili prilagođavanja – sve ovo generiše znatan gubitak energije i koncentracije, i dovodi do rezultata koji su verovatno vrlo kontraproduktivni jer malo dece zaista redovno menja masku tokom dana i u svakom slučaju deca udišu sopstveni izmet iz nosa na 37°. Stoga molim da mi niko ne govori posebno o higijeni, jer rizikujem da prasnem u smeh.

Nošenje maske i umor koji to izaziva doveli su do smanjene sposobnosti učenja kod dece, uključujući i dobre učenike i one privilegovanog porekla. Učitelji to vide, kao i roditelji. Sve je više slučajeva osipa, iscrpljenosti, noćnih mora, demotivacije i zaboravljanja.

Naravno, deca se prilagođavaju. Što ste mlađi, mozak se više prilagođava. Pokreti očiju su brojniji kako bi omogućili bebi da obradi što više informacija. Iznad svega, nemojmo stavljati decu u čulnu deprivaciju, s roditeljima koji se brinu zbog virusa i ustručavaju se da ih maze i ograničavaju spontanost i nežnosti, jer ih time sprečavamo da postanu uravnoteženi građani, i umesto toga ona mogu izrasti u nasilne i depresivne osobe!

Možda bismo mogli da izbegnemo socijalno samoubistvo stvaranjem generacije ljudi sa emocionalnim invaliditetom koji misle da je opasno dodirnuti sebe i koji se više i ne gledaju?

Dete je majstor kad treba uveriti odrasle da je sve u redu, pa kaže da je sve „kao i obično“. Šta ako je „navika“ već dovela do velikog problema? Koje vrednosti im prenosimo usklađujući ih s našim strahovima, bez dokaza o tome da su ove mere zaista korisne? Ko smo mi da banalizujemo lišavajući decu ljudskog lica i normalnog disanja? Ko smo mi da se pohvalimo da ih teramo da nose našu nezrelost? Ako nastavimo da ćutimo, potcenjujemo trajnu štetu uzrokovanu ovim merama. Identitet se ne gradi u opštoj anonimnosti.

Ne postaje se usklađena, uravnotežena, zrela i autonomna odrasla osoba u opsesivnom i psihorigidnom okruženju. Ili, u svakom slučaju, ovo će nas koštati nesaglediv broj konsultacija s psihijatrom zbog teško kvalifikovane patnje jer je sve banalizovano i opravdano činjenicom „zaštite“ života.

„Nedostatak oksigenacije i udisanje CO2 u maski takođe će verovatno drastično smanjiti kapacitete imunološkog sistema, što će kratkoročno dovesti do glavobolje, umora, razdražljivosti i fizičke i psihološke ranjivosti. Dugoročne posledice ostaju nepredvidive do danas”, napisala je jedna moja koleginica gradonačelnicima pre nekoliko meseci. Koleginica koja viđa decu na konsultacijama, ali sama nema dece i zbog toga ne može biti optužena za viktimizaciju svog potomstva.

Govorimo o biologiji, neurologiji, imunitetu i kognitivnom razvoju. Govorimo o sutrašnjim odraslima. U mojim rečima nema sentimentalizma već jednostavno zapažanje: ovo potencijalno stvara poremećaje u ponašanju i komunikaciji kod dece koja uče da govore i razvoju relacionih, socijalnih i emocionalnih veština. Potpuno mi je odvratno poveravati mališane u obdaništima maskiranim odraslima.

Lice je identitet, rekao je Levinas. Izgubiti obraz, nemati obraz, znači izgubiti čast i dostojanstvo. A neki se usude reći da smo ove zime imali manji broj dečjih bolesti? Možda kad je u pitanju gastroenteritis, zahvaljujući pranju ruku i higijeni koja je ponekad mogla biti bolja u školama ili domovima, naravno. Ali tonzilitis i bronhiolitis su i dalje tu.

Ne, ne želimo iz razloga upravo javnog zdravlja, ali takođe moralnih i filozofskih, da deca nose masku u školi. Ni danas ni sutra. Nije to izbor društva koji će omogućiti zdravlje, kreativnost i građanski mir. To je izbor koji održava strah i strah rađa nasilje.

Lice je glavni vektor emocija. Deca se druže razvijajući empatiju, drugim rečima, svoju sposobnost dekodiranja emocija drugih. U suprotnom, dete postaje neprilagođeno, sa osobinama bliskim autizmu ili psihopatiji: agresivno, impulsivno, bez predstavljanja posledica svojih postupaka ili reči po druge osobe. Nedostatak empatije ugrožava tuđe, a ponekad i dečje živote. Poričemo njihove potrebe i zato ih učimo da negiraju sebe. Kako će oni tako postati uravnoteženi i odgovorni?

Već smo imali video-igre i društvene medije, možda bismo mogli da izbegnemo socijalno samoubistvo stvaranjem generacije emocionalno ometenih ljudi koji misle da je opasno dodirivati sebe opasno i da druge ne treba gledati?

Ljudi se ponekad previše dobro prilagode. Posle kućnog pritvora, to daje sindrom kabine, stvara mlade ljude koji više ne žele da izlaze ili koji se svega plaše. Slično tome, neki će pronaći sekundarne koristi od „sprečavanja kontakata“ što im omogućava da ne prevaziđu svoje strepnje i da izbegnu pogled drugih.

„Zavisnosti i gubitak značenja koji će proizaći iz ovih nesrazmernih mera biće mnogo štetniji od virusa”, tvrdi Mari-Estel Dipon.

Dermatolozima je posao spreman. Između somatizacije stresa i stvari povezanih s maskom, dolazi i do oštećenja kože za koju znamo koliko je povezana sa svime.

Ni pod kojim lažnim izgovorom smanjenja prenosa bolesti, nama roditeljima, kao ni psiholozima ili pedijatrima, neće biti prihvatljivo da se u predstojećoj školskoj godini nošenje maski stavi na dnevni red dece i adolescenata. Ne treba podsticati roditelje da povuku dete iz obaveznog obrazovanja.

Da, roditelji su odgovorni za to što znaju šta je zlostavljanje. I da, mnogi roditelji s pravom smatraju da je to ovde slučaj. U zemlji u kojoj je sve postalo zlostavljano i gde se dete zbog lakoće i kukavičluka ili želje da se voli često tretira kao kralj ili čak priznaje kao tiranin, bilo bi pametno razaznati šta je zaista nasilje i zlostavljanje, i kako je ono čuveno „to je za tvoje dobro“ (ili još gore za moje dobro) zapravo prava banalizacija zla.

Jedan od mojih malih pacijenata zaplakao je u septembru dok mi je crtao svoje maskirane roditelje: „Ali mi nismo psi, zašto im stavljamo njuške“. Bio je tužan i roditelji nisu znali šta da mu odgovore. Više se nije smešio i prestao je da govori. Više nije video roditelje da se osmehuju u doba kada je ljubav mimikrija, te je zatvorio svoje malo lice, navukavši na njega nevidljivu i opipljivu masku melanholije. Njegovi roditelji su se pridržavali zakona. Užasno su bili posramljeni kad vide svog mališana kako pati od noćnih mora i naleta plača. T

ražili su od mene potvrdu za školu, ali je meni bilo zabranjeno da je izdam. Mi smo bespomoćni svedoci velikog pogoršanja mentalnog i fizičkog zdravlja ovih malih ljudi koji rastu. Uspeli smo da škole držimo otvorene što je više moguće. Stoga smo u stanju da poradimo na svojim strahovima i da ih izbrišemo s lica naših mališana. Jer ova maska izražava strah. Doziva Munkov krik. Ova lica bez usta, koja simbolično poznajemo, znače psihozu, ludilo, prekid veze s drugim. Dete koje ne crta usta često je u prepsihotičnom stanju. Prestanimo da ih bacamo u ludilo.

Pojava anksioznosti, poremećaja ponašanja i učenja doslovno je preplavila konsultacije s profesionalcima za brigu o deci.

Devojčica mi je objasnila da više ne želi da se grli jer se grljenjem dodirujemo s drugima! Tinejdžerka mi je rekla da se plaši da ide na čas i da nosi masku i kod kuće. Oni su svarili sve naše strahove. A mi znamo da je strah u korenu mnogih problema vezanih za mentalno zdravlje. Godinu dana nakon početka krize imamo izuzetno krhku mladu generaciju i čini mi se da će nam depresija kao i nasilje, zavisnosti i gubitak pravca koji će nastati iz ovih nesrazmernih mera naštetiti više nego sam virus.

Očigledno je da su našim vođama nametnuti teški izbori, ali moja je odgovornost kao majke i kao psihologa da onima koji više nemaju decu ili adolescente u svom životu objasnim da je cena koju plaćamo deci i mladima (a samim tim i nama) daleko nesrazmerna smrtnosti ovog virusa. Moja profesionalna etika mi nalaže da upozorim na dramatične posledice takvog nastavka mera nošenja maski kod dece. Ko ne kaže ništa, taj pristaje na sve to, a ja ne pristajem.

1 COMMENT

Ostavite komentar

Najnovije objave

VLADIMIR PUTIN: Vukli su nas za nos, trebalo je ranije započeti dejstva u Ukrajini

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je da je jedino zbog čega bi moglo da se žali to što Rusija nije...

Još priča na sličnu temu