PROFA VULETIĆ OPET NATEGAO ŽVALAVOG: Vučiću, ješćeš sendvič u zatvorskoj kantini!

Obavezno pročitajte

Ovoj državi se desio Belivuk, onoliko isto koliko joj se desio Arkan, svojevremeno. Onoliko isto koliko joj se desio komandant Marko Vučković. Onoliko isto koliko se desio isti onaj koji je palio baklje u đenovljanskim ložama (Ivan Bogdanov – prim.aut.) i u krajnjoj liniji isti onaj koji se odazivao kao Sale Mutavi. Dakle, sve su to državni nameštenici, koji su se po potrebi pojavljivali u jednom od naša dva najveća kluba. Belivuk je čovek koji, prvo, nije navijač Partizana, on je navijač Rada koji je, kao što znamo, kasnije preko grupe Saleta Mutavog „Janjičari“, formirao, posle njegove smrti, svoju grupu „Principi“, ali sve je to pomno pratio i sve je to koordinirao čovek određen od države da koordinira taj događaj – kaže u intervjuu za Direktno.rs, prof. Vladimir Vuletić, predsednik pokreta „Crno na belo“ i nekadašnji potpredsednik FK Partizan i ekskluzivno najavio da će se kandidovati za predsednika Srbije. Kazali ste da su trenutna dešavanja u Partizanovoj sportskoj porodici rezultat Vučićevog predizbornog marketinga.

Na čemu bazirate takve tvrdnje?


– Nakon što je devet godina radio na uništavanju Partizana, njegovog celokupnog sportskog društva, Aleksandar Vučić je primetio kakvo je neraspoloženje, bes nabujao u redovima Partizanovih navijača i da taj bes preti da eskalira u ovoj godini, baš predizbornoj godini. Kao što to svaki diktator uglavnom ume da proceni, na osnovu jedne latinske poslovice da „dobri ovčari stižu ovce, a ne gule im kožu“, on je doneo odluku da ove godine napravi jedan zaokret. Svog člana Glavnog odbora, Ostoju Mijailovića, čoveka poznatog po tome što je bio spreman da sedi na sednici Glavnog odbora u momentu kada mu klub kojim predsedava igra finale ABA lige protiv Crvene zvezde, a dočekuje to da mu predsednik govori „Ostoja, idi na utakmicu, Ostoja!“, dobio je pomilovanje po svojoj kolmovanoj kosici i nakon toga dobio priliku da pozove u klub Željka Obradovića, velikog trenera.

- Advertisement -

Svako onaj ko misli da je Ostoja Mijailović sam doneo tu odluku i da je sam pomislio da može da dovede Željka Obradovića u Partizan, a prošle godine nije imao ni za sendvič, je veoma naivan. Vi ste videli Aleksandra Vučića da je neposredno nakon što je Željko Obradović došao u klub, odmah poželeo Partizanu da osvoji krov Evrope. To je potpuno jasno kakve su ingerencije i kakve su želje u pitanju. Ali ono što mene brine u svemu ovome jeste činjenica da je onda reč o samo dobro izrežiranom i vrlo dobro smišljenom komadu sa pevanjem i plakanjem, jer tamo gde se bude pevalo ove godine, a pevaće se u hali na svim frontovima, tamo na drugoj strani će se plakati. Na toj drugoj strani leži fudbalski klub, unakažen, uništavan, zgažen i u dobroj meri danas u najgorem statusu i stanju od svog nastanka, sa dugom preko 30 miliona evra. Taj klub ove godine je četvrtu godinu zaredom bez titule, drugu godinu zaredom bez ijednog jedinog trofeja, taj klub ni ove godine neće uzeti titulu. U vreme Aleksandra Vučića doneta je odluka da se u predizbornoj godini malo Ostoja pomiluje po kolmovanoj kosi, a da se isto toliko slugeranjski Vučelić nagradi, u suštini, samo ostavkom u fotelji, jer tu fotelju nikada nije zavredeo, u tu fotelju ga je neko drugi postavio.

Dakle, imajući to u vidu, Partizan će u fudbalu, onoga momenta kada je Željko Obradović ušao u košarkaški klub, dobiti ulogu, ove godine, jednog sparing partnera, koji će možda do kraja sparingovati sa Zvezdom, ali svakako neće biti prvak. Takav Partizan iduću godinu teško da može da preživi, pre svega finansijski, jer u Ligi konferencija se dobija negde do 4.000.000, od Lige Evrope 8, a od Lige šampiona samo u startu 20. Dakle, da Aleksandar Vučić dozvoli Zvezdi da treću godinu zaredom ne igra Ligu šampiona, to zaista ne mogu da platim da će biti pojmljivo. Eto, dakle, duboko smatram da ukoliko FK Partizan i ako mu bude namenjena uloga novog vicešampiona, peti put zaredom, u tom slučaju ne očekujte ništa dobro ni za SD Partizan koje leži na leđima fudbalskog kluba kao najprofitabilnijeg.

Za to vreme, naravno, dešava se jedna stvar koja se meni kao partizanovcu ne dopada. Naši navijači su počeli da se ponašaju kao navijači iz blata, kojima je odjednom pružena ruka da malo izađu iz tog blata, ali u suštini nisu izašli iz njega, nego su samo malo posuti vodom, ali u tom blatu se i dalje valjaju, u koje ih je gurnuo ovaj nabusiti režim. Pa tako naši navijači, puni neke sreće, prepuni slavodobitničkog nekog duha, potpuno neopravdanog, pa čak i neke vrste retorzivnog ponašanja, se sada naslađuju na ovakvim pojačanjima koja stižu u Partizan, koja su milionima skupa. Šest miliona evra je potrošeno ove godine samo na pojačanja, ja se pitam odakle taj novac. Niko se kod partizanovaca to ne pita. Oni ćute, a neki od njih, kažem slavodobitno, govore „Došlo je naših pet minuta“. Vidite, ja sam protivnik smenjivanja po pet minuta onda kada to vlasti odgovara. Sport mora da bude potpuno nezavisan.

Da li u Partizanu postoji iko ko bi se usprotivio politici trenutnog rukovodstva? Kakvo je većinsko raspoloženje pristalica i simpatizera kluba?


– Partizan je danas umoran, slugeranjski okupirani klub, koji podseća na Nedićevu Srbiju 1941. godine. Možda Vučelić misli da je on „srpska majka“, đeneral Milan Nedić koji spašava što se spasti može, ali ono što vam ja mogu reći, njemu je namenjena jedna kvislinška uloga, na koju u Partizanu danas svi ćute. Meni je posebno žao što u Partizanu danas ćute oni koji su aminovali taj isti dolazak ovog rukovodstva. Pre svega, legenda Partizana Ivan Ćurković, zatim Žarko Zečević, pa i Ljubiša Tumbaković… To su ljudi koji danas, očigledno, podržavaju ovakvo tonjenje Partizana. Da li je to samo zato što svako od njih ima poneki sitnošićardžijski interes ili ne, ja to ne znam, ali činjenica je da danas svi partizanovci ćute.

Ja sa žaljenjem konstatujem da sam ja bio jedini koji je bio spreman da istupi, da izađe i da kaže, da je u potpunosti ono što se dešava danas u Partizanu posledica jednog konformizma i spremnosti da se u tom konformizmu opstaje i živi. Sve dok imamo situaciju, verujte, da su nam naši interesi preči od opštih, da imamo situaciju u kojoj, jednostavno, Partizan, kao institucija, nije sposoban kao i sve institucije koje su uništene i urušene u Srbiji, da funkcioniše samostalno, jer se čak i dokazani sportisti plaše, do tada u Partizanu teško da će biti ljudi koji su dostojni toga digniteta i takve uloge. Ima ih, ali u momentu njihovi profesionalni i ja bih rekao ciljni pogledi nisu trenutno vezani za Partizan. Partizan je danas, nažalost, Ostoja Mijailović i Milorad Vučelić. To su danas reprezenti Partizana. Ostoja Mijailović koji govori „seču nožom“ i Milorad Vučelić koji je više Srba unesrećio negoli Goli otok.

Koga vidite kao kompetentnog i sa dovoljno profesionalnog i moralnog integriteta da može da preporodi Partizan posle devetogodišnjeg urušavanja?

– Napomenuo sam da ima partizanovaca koji bi sigurno želeli da pomognu Partizanu. Siguran sam da takvih ljudi ima i u svetu privrede, u svetu sporta, naravno. Međutim, danas bi svi oni koji bi pomogli Partizanu, istog sekunda od strane ovoga režima dobili bi neku vrstu žutih traka, da nose na desnom ramenu. Danas biti partizanovac je u suštini biti Jevrej iz geta, jer na taj način se danas obraćaju prema Partizanu iz vlasti. Na taj način ovaj režim tretira ovaj klub i na taj način smo mi u situaciji kojoj jesmo.

Okupacija i tiha predviđena smrt u fabrici smrti. Partizan danas živi Jasenovac. U tom Jasenovcu, ipak, pored svih Luburića, pored svih Šakića, ima ljudi spremnih da izvrše proboj tog jasenovačkog logora u kojem živi Partizan. Jedan od njih je u Sloveniji i zove se Savo Milošević. Jedan od njih je ovde među nama, zove se Duško Vujošević. Jedan od njih je u Rusiji, zove se Marko Nikolić. Jedan od njih je Dragan Ćirić, to su velika imena. Voleo kada bih bio u prilici da oslobodimo institucije i da ovim ljudima proverimo vođenje našeg kluba.

Kako se Partizanu mogao desiti Belivuk?

– Partizanu se nije desio Belivuk. To je pojednostavljena teorija da se u suštini jedan državni nameštenik našao u Partizanu. Ovoj državi se desio Belivuk, onoliko isto koliko joj se desio Arkan, svojevremeno. Onoliko isto koliko joj se desio komandant Marko Vučković. Onoliko isto koliko se desio isti onaj koji je palio baklje u đenovljanskim ložama (Ivan Bogdanov – prim.aut.) i u krajnjoj liniji isti onaj koji se odazivao kao Sale Mutavi. Dakle, sve su to državni nameštenici, koji su se po potrebi pojavljivali u jednom od naša dva najveća kluba. Belivuk je čovek koji prvo nije navijač Partizana, on je navijač Rada koji je, kao što znamo, kasnije preko grupe Sala Mutavog „Janjičari“, formirao, posle njegove smrti, svoju grupu „Principi“, ali sve je to pomno pratio i sve je to koordinirao čovek određen od države da koordinira taj događaj. Reč je o Novaku Nediću, generalnom sekretaru Vlade.

Ako se prisetite konferencije za štampu 6. marta, održane od strane predsednika i ministra unutrašnjih poslova, konstatovaćete da je tada predsednik pozvao i profesora Vuletića i Nedić Novaka da daju svoje iskaze u SBPOK-u. Vladimir Vuletić je od tada do danas, četiri puta bio u SBPOK-u. Uvek kao građanin, i izlazio kao građanin, što je još važnije, a Novak Nedić još nijednom nije čak ni saslušan. Stičem utisak da je to zato što za razliku od profesora Vuletića, Novak Nedić, prvi put kada bude ušao, izaći će kao optužen. I to ja garantujem i to garantuje pokret „Crno na belo“ onog momenta kada budemo uspeli da povratimo pravnu državu. ja sam kroz sve ovo prošao samo zato što nisam želeo da dozvolim da Partizan bude proglašen kriminalnim klubom. Dakle, klubom koji je jatak kriminalcima, ritopečkim koljačima i ljudima koji na takav način se obračunavaju sa protivnicima. A kad bolje pogledate, Belivuk se, ustvari, desio Vučiću, jer je, u suštini, Vučić taj koji je na kraju bio ugrožen od njega. Poraslo dete, osamostalilo se i zato je moralo da bude zatvoreno.

Šta su, prema Vašem mišljenju, uzroci opšteg društvenog potonuća pod aktuelnim režimom? Gde treba tražiti izlaz?

– Uzroke potpunog društvenog potonuća pod ovim režimom, možemo tražiti samo u nekoliko zakonitosti. Prvo, reč je o jednom ličnom režimu. Aleksandar Vučić se ponaša kao poluprosvećeni apsolutista, on čak nije ni prosvećeni apsolutista. On, jednostavno, Ustav, zakone i pravila ponašanja tumači kao da su oni tu sazdani radi njega. Znate, u rimskom pravu postojalo je pravilo za neke od vladara, glasilo je „Princeps legibus solutus“ (Vladara zakoni ne vežu.). Dakle, vladar je bio iza zakona. Vidite, Vučić je upravo taj vladar. Ja sam jednom prilikom rekao da su u njegovom vlastodržačkom portofoliju sazdana četiri vladara iz Rima, od kojih je svaki bio izuzetno sporan i pomalo lud. Ovako mišljenje državnih institucija, poigravanje sa zakonom, urušavanje parlamenta, gde je Vučić uveo 250 poslanika od kod kojih je svaki ili gotovo svaki beslovesniji i niže vrednosti od Kaligulinog konja kojeg je Kaligula uveo u rimski Senat, kao senatora, ukazuje na činjenicu da Vučića apsolutno ne zanima ništa izuzev njegov lični režim.


Vidite, urušavanje institucija započelo je faktički onog momenta kada je on počeo svoju vladavinu. To je čovek koji ode u SAD i potpiše nekakav dokument, dođe u Srbiju i taj dokument koji inače nije ni smeo da potpiše, jer nije u njegovoj nadležnosti, nama ovde prodaje nekakvu njegovu bojazan i najavu šta će se dogoditi. Sad to znamo već godinu dana kad je reč, naravno, o odnosima sa Kosovom. On ima premijera koji mu govori „šefe“, a trebalo bi obrnuto. Vi imate situaciju da ne postoji nikakva lična sloboda, nikakva sloboda mišljenja, nikakva sloboda govora, a na sve to imamo najavu novog izbornog potonuća, nove izborne krađe, novih izbornih marifetluka, bugarskih i ostalih, koji će u dobroj meri sprečiti demontiranje ovog sistema i ovog režima. Upravo je put u demontaži sistema.

Sistem koji je postavljen je sistem koji razara ovu državu. Umesto jednakosti pred zakonom svih, umesto časnih i nezavisnih institucija, umesto pravne države, u pravom smislu te reči, mi imamo jedan ogoljeni primer režima jednoga čoveka. A put je, ustvari, u konačnoj demontaži koja nije učinjena, ja mislim nikada, i otklonu od idolopoklonstva jednome čoveku, bilo ko to da je, i prihvatanja stava da je zakon izvor milosti, a ne onaj koga tumači. Da je Ustav nepovrediv, jer kao što ustava ili vrana, služi na spreči protok nekontrolisane vode, tako Ustav služi da spreči pretok nekontrolisanog vođe. dakle, moramo da promenimo sistem, jer su ljudi ti koji čine sistem, ali svi mi služimo sistemu. Put je u povratku pravne države, jednakosti zakona za sve, malo empatije među ljudima i opšte uzev, stremljenjem ka državi blagostanja. Moj ideal nisu, kao što su nekima Nemačka, Francuska, pa i Velika Britanija, meni su ideal Švedska, Norveška, Finska… To su za mene sistemi kojima mi treba da težimo.

Zašto ste smetnja Aleksandru Vučiću? Da li znate nešto što ne biste smeli?

– Ja shvatam da sam ja samo paradigma. Aleksandru Vučiću problem je svako ko je bolji od njega, a mnogo građana Srbije su bolji od njega. To je čovek koji laže na svakom koraku. To je čovek koji ima frustracije iz detinjstva. Ja sam govorio o tome da on sanja desetine nepojedenih sendviča sa njegovih rođendana na koje niko od drugara nije hteo da mu dođe. Čvrge koje je dobijao kad je bio mlad, kad izađe uveče u grad i kada mu govore njegovi vršnjaci „Devojčice, devojčice…“. One pozive u 14h obaveze za ručak, kada mama Angelina naredi, a on mora da ostavi drugare. Sve te frustracije jednog nesolidnog, čak ni učenika, nemojte zaboraviti da je Aleksandar Vučić studirao gotovo sedam godina na Pravnom fakultetu, sa prosekom 9,4. A onda se pojavio neko ko je završio Pravni fakultet za tri godine, kao student generacije, i sa masterom iz SAD.

To njemu nije prijatno, jer sam ja u svemu bolji od Aleksandra Vučića i izvor problema Aleksandru Vučiću, a ja ću sada reći koji je to – ja planiram da se kandidujem za predsednika Srbije. I ovo danas govorim kao ekskluzivu za vaš sajt, koji jako cenim i nigde ovo nisam izrekao kao predsednik pokreta „Crno na belo“, ali budući lider platforme i liste grupe građana koja će se zvati „Ustavobranitelji“, ja ću se kandidovati za predsednika Srbije, jer sam u svemu bolji od Aleksandra Vučića – pametniji sam od njega, mudriji, složeniji, vladam sobom, poštujem zakone, poštujem Ustav, ne gazim institucije, ne unižavam i ne uništavam svoje građane i ne mrzim Srbiju kao što je on mrzi… Volim Srbiju sa svim njenim građanima, za razliku od njega koji Srbiju voli onoliko koliko doveze autobusa i iznese sendviča. Vučić je prvi put kada je video da je napravio veliku grešku činjenicom da je opravdavajući i spašavajući redova Rajana u liku i delu Milorada Vučelića i Miloša Vazure, najodgovornijih lica u Partizanu za grupu Belivuk, jer su oni odgovorna lica po Statutu, odlučio da gazi jednog slobodoumnog profesora univerziteta koji se usudio da kaže prvi u Srbiji javno i to februara meseca, molim vas, još u februaru, da se dokazi iz istrage ne smeju javno prikazivati na TV ekranima.

Dakle, čega se Aleksandar Vučić plaši, ne onoga što ja znam o njemu, nego onoga što znam, jer znam mnogo više, jer sam mnogo obrazovaniji od njega, jer sam mnogo bolje rešenje za Srbiju, koje ima nameru, da ako bude izabrano, omogući prvo povratak pravne države u svom mandatu i odmah raspisivanje apsolutno redovnih, poštenih, časnih izbora na svim nivoima i više se neće kandidovati za mesto predsednika Srbije. Ja sam onaj ko vam sada kaže da mi je namera da Srbiju vratim tamo gde pripada, na mesto pravne države. Pogrešno je misliti da se od pravne države ne jede hleb – pravna država brašno, jer bez tog brašna hleb ne možemo ni da mesimo, ne možemo ni onaj njegov parizer da jedemo, koji je jeo na haubi, a ubuduće će moći da jede parizer, paradajz i majonez, samo u zatvorskoj kantini. I on se toga plaši.

Da li sa Vašom novoformiranom političkom organizacijom izlazite na predstojeće izbore ili ste za opciju bojkota? Ko su Vaši partneri na političkoj sceni?

– Vidite, ovde ja imam dosta drugačije mišljenje u odnosu na veći deo stanovništva, odnosno, na veći deo opozicije. Pokret „Crno na belo“ osnovan je 1. juna i sada je u fazi građenja infrastrukture. Ja se nisam opredelio za pravljenje odbora, jer smatram to skupom investicijom. Mi se, sticajem okolnosti, ne finansiramo niotkuda. Možda će zvučati neverovatno, ali ja pokret finansiram sopstvenim novcem. Nisu to veliki troškovi, to je jedan automobil koji ja vozim privatno i plaćamo zajedno benzin i odlazimo da se vidimo sa ljudima po Srbiji. Moje mišljenje je da Srbija, odnosno, pokret „Crno na belo – za pravednu Srbiju“ treba da sakupi negde oko 18.000 ljudi časnih i čestitih, spremih da se potuku za odbranu glasa. Dakle, negde oko 9.000 biračkih mesta ima u Srbiji, po dva predstavnika „Crno na belo“ spremna da brane izbornu volju – to je naša infrastruktura. Dakle, bio sam do sada u Apatinu, Leskovcu, Nišu, Trgovištu, Valjevu, Šapcu… Nameravam da obiđem celu Srbiju, neće mi biti teško.


Opozicija greši kada misli da su beogradski izbori jedino mesto na kojem će se suprotstaviti ovom slugi okupatora koji se nalazi u Beogradu i glavnom okupatoru koji je okupirao Srbiju. Molim vas, nije samo Beograd – Srbija. Beograd jeste veliki i važan grad, ali ako vi odustanete od Srbije, ako unapred kažete da je bitka za Beograd vaša ključna bitka, vi ćete izgubiti Srbiju odmah, ali ste time izgubili i Beograd. Šta je ovde bitno? Opcija bojkota, izneću mišljenje koje verujem da ne deli niko osim mene, ali mislim da sam u pravu, izbori 2022. godine, su od tri – dva redovni. Predsednički i gradski su redovni. Jedini izbori koji su vanredni su izbori za državni parlament. Većina stranaka koje su prošli put bojkotovale izbore, a tvrde da je bojkot taj, odnosno, nepostojanje opozicije u skupštini razlog za vanredne parlamentarne izbore, ja mislim da to nije tačno. Ja mislim da Aleksandra Vučića uopšte ne interesuje, niti se potresa zbog 250 konja, Kaligulinih konja kojih ima u Skupštini. On je presrećan ovakvom skupštinom. Njemu Gordana Čomić izlazi i saopštava da je stanje u skupštini nikad bolje.

Ja mislim da Aleksandar Vučić radi nešto drugo. Ne planira on 2022. on planira 2026. On je doveo situaciju, prvi put u Srbiji, da imamo začetak ili embrionalni status svih izbora u jednom izbornom ciklusu. Dakle, on koji voli da bude Aleksandar Vučić na plakatu za predsednika, isto onoliko koliko i na plakatu za savetnika mesne zajednice, teži da 2026. faktički ima opet sve izbore u jednom danu. Da ponovo se pojavi kao Aleksandar Vučić, jer on zna da stranka koju predvodi sa svih svojih 700.000 članova, nema šta da traži, ni na jednim izborima, ako nema njega. To je jedan takav naduveni mehur od sapunice koji puca po svim delovima, a on se presamitio, kako god može, da taj balon ne pukne, balon krvi. Pokušava da, jer igra u dobroj meri i ima pregled igre koji je dalekosežan, on razmišlja o 2026. a ne o 2022. Vi ćete reći da on ima petogodišnji mandat za predsednika. Nemojte ni sumnjati u to da će on biti spreman da se odrekne te jedne godine ukoliko bude procenio, šta će se rešavati tada. Moje mišljenje je da njega ništa nije uzbudilo, ni stranci, ni evroposlanici… Svi njega tapšu po ramenu, samo zato što treba da im isporuči glavni paket.

A što se tiče bojkota, mi bojkot nikada ne bismo imali. Mi smo imali situaciju, recimo, da se sve stranke okupe u Domu omladine i najglasnogovorniji lider jednog pokreta protiv izlaska na izbore na toj sednici, na tom skupu, na kraju izađe na izbore polakomljen ponudom od 3%. Tada već nije bilo bojkota, ali ovo vam sada mogu reći pokret „Crno na belo“ neće izlaziti ni sa jednom strankom na izbore. Pokret „Crno na belo“ će pokušati da u okviru Pravedne Srbije što je i njegov naziv, formuliše platformu koja će se zvati „Ustavobranitelji“. Ta platforma okupljaće pokrete, građanske pokrete, spremne da se za pravnu državu i Ustav borimo kao esencijalnu i nasušnu potrebu. Čak sam razmišljao o tome da našu listu nazovemo „Svici“, da osvetlimo Srbiju. To ne znači da ne podržavam, naravno, svaku opozicionu delatnost, i svakoj ću biti podrška i potpora i sigurno će politika pokreta „Crno na belo – za pravednu Srbiju“ biti takva da, kao što je to rekao jedan lider stranke – gospodin Đilas, zajednički nastup nije samo nastup na izborima, zajednički nastup je i da se ne napadamo između sebe, da zajedno formulišemo odbore koji će braniti izbore i izbornu volju. Ja vas podsećam, u Srbiji su dva puta bile ulice, ali oba puta nakon olovke. Ulica koja brani izbornu volju, to je jedina ulica koja može da pobedi.

Da li strahujete za svoju bezbednost nakon nedavnog napada na stadionu Partizana?

– Ja sam u životu, u poslednjih pet godina, prošao kroz razna bezbednosno izazovna iskustva i iskušenja. Ovo nije ni prvi, a siguran sam da neće biti ni poslednji. Ja mogu samo da vam kažem, jedini inspirator i jedini sutra odgovorni za bilo šta što se meni bude dogodilo, biće čovek koji ide od TV ekrana do TV ekrana, od TV studija do TV studija, i govori o debelom pedofilu sa Pravnog fakulteta, a da apsolutno nikad nije postojao nijedan slučaj o tome, nijedna prijava na tu temu, nijedna žrtva, niko nikad. Čovek koji to govori on je moj napadač – Aleksandar Vučić, a ovi koji su samo izvršioci, to su ljudi niskog intelekta, a visoke želje za novcem. U svakom slučaju, kako to kaže Njegoš, svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka.

Da li smatrate da su sportisti dovoljno društveno osvešćeni da mogu pokrenuti neka pozitivna dešavanja?

– Moram reći da su sportisti moje veliko razočaranje. Ovo govorim ne samo o sportistima na globalnom nivou, dakle, na državnom nivom i na nivou problema koji ima Srbija. Ovo govorim, donekle, i kao bivši funkcioner Partizana koji je uputio javni poziv legendama Partizana i onima koji se tako osećaju, da zajedničkim snagama ukažemo na probleme u Partizanu, ukažemo na ovakvu upravu koja slugeranjski služi da bude sparing partner Zvezdi i da, na neki način, postane klub koji živi u vreme Hitlera, a nije Herta iz Berlina. Dakle, nijedan jedini Partizanov fudbaler, košarkaš, vaterpolista, rukometaš, odbojkaš, nije se oglasio niti pružio podršku tom apelu. Možda to nešto govorio i o meni, možda ja ne radim pravu stvar, ali možda nešto više govori o njihovom strahu, njihovom konformizmu, na kub konformizmu i spremnosti da se svoje privilegije i sitni benefiti zadrže i koriste.

Ako mi imamo situaciju da vam najveći teniser u istoriji sveta, sedi na Vulinovom kanabetu, ako imate situaciju da košarkašice na čelu sa slugeranjskim predsednikom Olimpijskog komiteta i još više slugeranjskim potpredsednikom Olimpijskog komiteta, govori kako je Aleksandar Vučić njihov najveći navijač, pa zante šta, o kakvoj vi onda društvenoj samosvesti, jednoj vrsti digniteta, profesionalnog integriteta i bilo čemu govorite? Da ne bude, molim vas, da ja ovo govorim samo sportistima, ja isto mislim i o nama – profesorima univerziteta i univerzitetu u celini. Univerzitet nikada nije bio ovako sramotno ponizan i potčinjen, nikada u svojoj istoriji. Studentima na univerzitetu jedini štrajk je osmi ispitni rok i malo veća gramaža šnicle u studentskoj menzi, a profesorima čak ni to. Profesori su zadovoljni svojim primanjima, svojim kabinetima koji se, inače, raspadaju, jer u njih nije ulagano duži vremenski period…

Jednostavno, da žive životom usnulog i učmalog kita, koji leži na dnu okeana i samo jede planktone u tom mraku dna. Ali da kao delfin pokuša da izroni na površinu, da vidi sunca, to ni sportisti, ni univerzitetski radnici, za sada nisu spremni. Ima ih među nekim mojim kolegama,svaka im čast na tome, ja sam jedan od njih, ali jedna lasta ne čini proleće. Moraju se osloboditi ljudi straha i moraju prestati sa tim konformizmom. Smrt dolazi po svakoga od nas. A vreme je kada stigne da se osmehnemo i kažemo radili smo to i to u životu – zaključio je profesor Vuletić.

12 COMMENTS

Ostavite komentar

Najnovije objave

VLADIMIR PUTIN: Vukli su nas za nos, trebalo je ranije započeti dejstva u Ukrajini

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je da je jedino zbog čega bi moglo da se žali to što Rusija nije...

Još priča na sličnu temu