PIŠAJ PO SIROTINJI: Vlast i opozicija uništavaju narod! Opljačkali ga, pa ponizili!

Obavezno pročitajte

Preko pune linije

Vlast i opozicija manipulišu nesrećom naroda, koji su opljačkali i ponizili

Pišaj po sirotinji

U Srbiji, najsiromašnijoj evropskoj državi, na političkoj sceni se nalaze najbogatiji politikanti. Braća Vučić su postali multimilijarderi, ali pune račune i sefove imaju i tajkuni iz opozicije. U zajedničkom zločinačkom poduhvatu, političari iz svih stranaka decenijama nekažnjeno pljačkaju javne resurse i privatnu imovinu, a sve uz podršku žrtava, koje za njih glasaju. Posle izborne pobede 3. aprila, Vučić se zahvalio sirotinji, a opozicionari su za poraz optužili „morone“ koji nisu glasali za njih jer su „glupi kao kurac“. Odnarođeni dekadentni velikaši, oni iz vlasti kao i ovi iz opozicije, i ne slute šta će ih snaći kad sirotim moronima pukne trpilo, a samo što nije.

Predrag Popović

- Advertisement -

Otkad je na vlasti, Aleksandar Vučić se ponaša u skladu sa stihovima:

„Kol’ko vidim, niko se ne protivi što ja pišam po sirotinji

– I pre će pakao da zaledi nego što će marva da se pobuni

– Šoram ponosno po gomili, karu tresu mi botovi

– Na paštetama ih sve lepo okupim, pa onda slavinu otvorim – Jer oni vole da ih orobim, pa da im pljeskavice podelim

– Mene s vlasti neće pomaći jer ja pišam po sirotinji – Što ga više potčinim, to me narod sve više gotivi – Što ga niže ponizim, to su mu sve niži i niži prohtevi…“

Do vlasti i ovakve političke prakse Vučić je stigao najprimitivnijim populističkim parolama i trikovima. Obuku je završio kod vrhunskog manipulatora Vojislava Šešelja. Vučić je pre tridesetak godina s oduševljenjem prepričavao detalje radikalske predstave u Austriji. Visok i vitak kao Kristofer Volken, ni nalik sadašnjem imidžu Šreka, vojvoda je u Beč stigao u „Armani“ odelu i „Paćoti“ cipelama.

Uveče, kad je trebalo da se krene u parohijski dom, gde je zakazana tribina, Šešelj je skinuo „Armani“ i obukao iznošeno „Jumkovo“ odelo sa izlizanim laktovima i diskretnim zakrpama na nekoliko mesta. Domaćica Bosiljka, u čijem stanu je odseo, pitala je Šešelja što se presvlači. „Ne mogu u skupom odelu pred ljude, neće verovati da me vlast progoni. Ovako, kad me vide u ritama, lakše će se uhvatiti za novčanik, da mi pomognu…“

Na upotrebi vlastitih trikova i tuđih novčanika Šešelj je stekao sve što ima, baš kao i njegov bivši potrčko Vučić. Naravno, učenik je prevazišao učitelja, i to na najmonstruozniji način. U vreme NATO bombardovanja, dok je druge Srbe, mlađe i bolje od sebe, slao u smrt, ministar Vučić je koristio svaku priliku da se hvali kako je skroman i siromašan. Pričao je da ima malu platu od koje izdržava porodicu, ženu i malog sina. Jedva vežu kraj s krajem, žive kao podstanari u garsonjeri na Dorćolu… To je lagao i nakon što se uselio u stan od 117 kvadrata u ekskluzivnom naselju „Ju biznis centar“ na Dunavskom keju, i nakon što je roditeljima obezbedio stan na Vračaru, u Krunskoj ulici, i završio izgradnju zamka od hiljadu kvadrata u Jajincima.

Nije važna istina, nego poruka. A, Vučić je lakovernim glasačima, svojim žrtvama, uvek slao jasne poruke – nisu oni krivi za to što su siromašni i nesrećni, opljačkali su ih kriminalci iz vlasti. Sebe je predstavljao kao zaštitnika ugroženih slojeva, pa i osvetnika koji će doneti pravdu. Od takvih prevara nije odustao ni nakon što se transformisao iz radaikala u naprednjaka. Naprotiv, dodao je gas.

U intervjuu za Magazin Tabloid, u septembru 2009. godine, pod naslovom „Gladni će rešiti sudbinu Srbije“, Vučić je se predstavio kao vođa opljačkanih, prevarenih i poniženih građana. Najavio je beskompromisni obračun sa zlikovcima, koji su izgradili imperije na nesreći naroda: „Treba nam nacionalni konsenzus oko toga šta i kako sa tajkunima. Da ne ugrozimo ničiju pravnu sigurnost, ali da od njih naplatimo što je god moguće više, u okviru onoga što duguju građanima. Ja znam da to neće ići nimalo lako, da će to biti veliki udarac za njih i da će to biti teško sprovesti. Biće to takvi udari da će nekome biti i fizička bezbednost u pitanju. Jer, ako mislite da se neko od njih lako odriče 20, 30 ili 40 miliona evra za državu, varate se…“

Upravo po tom scenariju Vučić je sproveo kampanju pred izbore 2014. godine. Predstavljajući se kao zaštitnik obespravljenih i opljačkanih, i kao beskompromisni borac protiv kriminala i korupcije, spreman i da se žrtvuje u toj borbi, priredio je predstavu u kojoj je uhapsio najvećeg srpskog tajkuna Miroslava Miškovića, vlasnika „Delta Holdinga“. Reketaška akcija je uspela. Vučić je pobedio na izborima, dobio je vlast, novac i status apsolutnog gospodara života i smrti. Mišković je već naplatio, sudskim odlukama i vansudskim sporazumima s Vučićem, više od sto miliona evra odštete, a još se vode postupci u kojima traži nadoknadu od oko 220 miliona evra. Vučića to neće koštati ni dinara, sve će platiti građani.

Vučić deset godina opstaje na vlasti zahvaljujući istim trikovima. Skoro milion „sigurnih glasova“ namiče pretnjama, ucenama i podmićivanjem. U tom korpusu nalaze se stranački kadrovi zaposleni u državnim institucijama, čija plata je uslovljena učešćem u izbornim kampanjama, aplaudiranjem, mahanjem zastavama, širenjem laži i uvreda na internetu i na ulici, pa zaključno s glasanjem. Tu su i mučenici koji prodaju glas za dve-tri hiljade dinara ili neku sitnu uslugu. Armija političkih vazala i plaćenika je korisna, ali nije pouzdana. Danas su tu, sutra daleko, u nekoj drugoj stranci. Vučić to zna iz ličnog iskustva, i on je nečiji vazal i plaćenik. Zato ne veruje korumpiranim i zaplašenim nesrećnicima njemu nalikim.

Svu medijsku silu upotrebljava za stvaranje vlastitog idolopokloničkog kulta, ne bi li stvorio što veću masu hipnotisanih i naivnih sledbenika, koji mu veruju. To nije lak posao. Nije lako pljačkati sirotinju i, istovremeno, osvajati njeno poverenje i podršku za sledeće zločinačke poduhvate. Da bi to uspeo, Vučić se služi svojim omiljenim sredstvima iz laboratorije zabluda – besmislenim obećanjima ponižava glasače, ali i samog sebe.

Poslednju kampanju je počeo s parolom „Dela govore“. Hteo je da se pohvali izgrađenim putevima, na kojima su on i njegovi banditi zaradili milijarde evra, a usput zadužili i nekoliko sledećih generacija. Hteo je da se pohvali fabrikama, koje su otvorili strani investitori, koji su plaćeni novcem iz budžeta. „Beograd na vodi“, bolnice u Nišu, Kruševcu i Batajnici, pa i Klinički centar u Beogradu i drugi preskupi projekti na kojima je zaradila bratija na vlasti samo su detalji kojima se Vučić hvali, a koji će se kad-tad naći u optužnici za kriminal i korupciju protiv njega i ostalih štetočina.

Kad je počeo rat u Ukrajini, Vučić je kampanju okitio sloganom „Mir. Stabilnost. Vučić.“Najagresivniji ratnih huškač, koji je sukob, kao sredstvo vladanja, raširio u celom društvu, u svakoj porodici, predstavio se kao mirotvorac. On, koji ni lekovima ne može da obezbedi ličnu mentalnu stabilnost, garantuje ono što ljudi u ratnim vremenima najviše žele – osećaj sigurnosti. Na kraju, parolu je zapečatio svojim imenom, likom i delom. A, ko je i kakav je, pokazao je spotom u kome izlazi iz frižidera. Idiotskim spotom Vučić je dokazao spremnost da glumi idiota kako bi osvojio glasove idiota. Nije se zaustavio na tome. U poslednjem predizbornom nastupu na Pinku, pola sata je stajao u frižideru, čekajući da ga voditeljka pusti da izađe u studio.

Čega se pametan stidi, to Vučić radi. Kad bi procenio da će imati koristi od toga da demantuje popularni slogan „Vučiću, pederu“, što kaže Miroslav Parović, Vučić bi snimio pornić s nekom ženom. Toma

Medunjanin tvrdi da je Vučić, samo da bi dokazao da nije govno, bio spreman da snimi spot u kome iskače iz septičke jame. On može sve. Dobro, ne baš sve. Ljubomir Stefanović tvrdi da i Vučić ima svoj marketinški limit. Ne bi smeo da se pojavi u emisiji „DNK“, Fahri Musliu zna zašto.

Vučić je vanknjižni vlasnik Srbije. Sve je njegovo – izvršna, zakonodavna, sudska i medijska vlast, poslovne kombinacije, nekretnine od kokaina, oranice, šume, rudnici, reke, Tijana Ajfon i Aja Jung, Milomir Marić, Crvena zvezda i Partizan, „hublot watches“, Velja Nevolja, 25 milijardi evra, zdravstveni karton s mnogo komplikovanih F dijagnoza…

Ima sve, a mora da podilazi nesrećnicima koje je opljačkao i trajno im zagorčao sudbinu. Debeo, zadrigao od bolesti i prežderavanja, prosi podršku sirotinje, koju i sam naziva sendvičarima. „I oni su ljudi od krvi i mesa“, kaže Vučić za mučenike koje njegovi uterivači kapilarnih glasova prisiljavaju da dolaze na mitinge. Da, i naprednjački sendvičari su ljudi od krvi i mesa, iako većina izgleda kao kost i koža. Na takvima faraon Vučić gradi naprednjačku piramidu zla.

– Opozicija proliva krokodilske suze nad sirotinjom u Vranju, kažu da sam ja kriv što se tamo teško živi. A, 75 odsto Vranjanaca je glasalo za mene. Hvala im! Ponosan sam što za mene glasaju siromašni – tvrdi Vučić.

Ima čime da se ponosi. Siromašni su uz njega, on je uz njih. To je i logično. Dok je Vučića, biće sve više sirotinje.

Opozicioni lideri, reprezentativci intelektualne elite i medijski kritičari naprednjačkog režima ne shvataju čime i kako Vučić uspeva da osvoji glasove svojih žrtava. U prvom postizbornom „Utisku nedelje“, među predlozima je istaknut primer porodice iz Vranja, koja živi od 17.000 dinara penzije, a divi se hrabrosti, pameti i veštini voljenog vođe.

– Vučić izdržuje sam! Koji pritisci izdržuje, to niko neće izdrži. To neka bude nam jasno. Vidimo, gledamo to na televiziju, u Dnevnik – kaže nesrećnik, otrovan Vučićevom propagandom kao stroncijumom.

– Kako se prilazi ovim ljudima? – upitala se Olja Bećković, koja je prilog naslovila sa „Kako on izdržuje?“

Odgovor je jednostavan. Za početak, ne sprda se s neobrazovanim ljudima, bar ne javno. Ne pušta, kao ona, mlaz po zaslepljenoj i lakovernoj sirotinji. Naprotiv, njima se ulizuje, daje im lažna obećanja, mulja i vara. Oni mu, na svoju nesreću, daju glasove, ali ne nagrađuju ga „zlatnim plaketama za podvig godine“, kao što je to letos uradio Matija Bećković, predsednik žirija Večernjih novosti. Sirotinja iz Vranja nada se da će joj Vučić pomoći da dođe do tanjira pasulja, a ne traži od njega, kao Olja Bećković, da joj zaštiti sina Luku od medijske kampanje nakon što je uhapšen zbog marihuane.

Kao što Vranjanci, a i mnogi drugi siromašni i neobrazovani građani, prave greške s padeži i tepaju se s neke reči, tako opozicionari svih vrsta greše u razumevanju sveta oko sebe. Dragan Đilas je, usred kampanje, bacao drvlje i kamenje na Đorđa Vukadinovića, koji je, analizirajući rezultate jednog svog istraživanja, tvrdio da u Beogradu postoji 20 odsto ljudi samo sa osnovnom školom, a čak 40 odsto funkcionalno nepismenih.

Umesto da nađe odgovor na Bećkovićkino suštinsko pitanje – kako se prilazi ovim ljudima – Đilas je negirao njihovo postojanje. Tako je i vodio kampanju, obraćajući se srednjem sloju i elitističkoj mikro-grupi. Obećanja o povećanju plata lekarima i prosvetnim radnicima lepo zvuče, ali ništa ne znače većini proletera, koji balansiraju na ivici egzistencije. Priče o fiskalnoj reformi, izboru članova REM-a i razvoju demokratskih institucija ne pripadaju svetu koji životari na društvenom dnu. Takvim porukama ne može se stići do ljudi koji strepe od besparice, nezaposlenosti, neplaćenih računa, javnih izvršitelja i svakodnevnih iskušenja u potrazi za hranom i lekovima. Siromašni ljudi, zagledani u vlastite probleme, parole o demokratiji, slobodi i pravdi doživljavaju kao nebitnu metafiziku, koja nema nikakve veze s njihovim životom.

Kad se takvi odnosi i stavovi iskažu u praksi, onda izborni rezultati budu kao 3. aprila. Pobeđuje primitivni populistički manipulator, a poraženi opozicioni elitisti se dure na sirotinju, na prave žrtve političke kaste. Umesto analize uzroka poraza, opozicioni lideri padaju u depresiju ili histeriju. Vladimir Gajić, jedan od prvaka Narodne stranke, na Tviteru glasače naziva moronima. To i ne čudi, pre godinu i po dana Gajić je, s letovanja na Brionima, objavljivao tvitove u kojima je poručivao građanima da ne kukaju ako dobiju batine ili zaglave na robiju zbog učešća na protestima. „Ljudi moraju da se žrtvuju“, poručivao je vajni advokat brćkajući se u brionskom plićaku.

– I treba da vas jebe Vučić kad ste glupi kao kurac – navodi se u jednom postizbornom grafitu na beogradskom zidu.

Ne zna se ko je autor grafita, ali zna se da ga na društvenim mrežama šire ogorčeni sledbenici koalicije Ujedinjeni za pobedu Beograda. Razumljivi su izlivi besa na glupe morone, koji nisu glasali za opoziciju, ali od toga nema nikakve koristi. Tačnije, ima, ali za Vučića. Upotrebom takvog repromaterijala za svoje kampanjske svrhe, Vučić je uspeo da se predstavi kao zaštitnik sirotinje. Dok je bio u opoziciji, takve penale nameštali su mu politikanti iz „žutog preduzeća“. Božidar Đelić, ministar privrede, rugao se sirotinji liberalnom parolom: „Ako si pametan, zašto nisi bogat“. Tvrdnjom da su ljudi glupi, pa zato ne mogu da kupe vilu na Senjaku, vrednu oko pet miliona evra, kao što je on uradio, Đelić je pljunuo na opljačkanu sirotinju. Tu tradiciju nastavljaju drugi diletanti, kakav je, recimo, sociolog i nesupešni političar Jovo Bakić.

– Aleksandar Vučić i Dragan Đilas su dva autoritarna lidera, koji se jako lepo razumeju.Svojevremeno sam mislio da potcenjuju građanke i građane ove zemlje, a oni ih, zapravo, veoma dobro procenjuju. Oni dobro znaju intelektualne potencijale prosečnog građanina i građanke, i izuzetno dobro plivaju u tome. Intelektualni potencijal građanstva je problem. Ako građani nisu sposobni da uvide pravo stanje stvari, onda je problem do njih. Lideri su pametni, iskorišćuju glupost. Niko nije lupao po ušima građane da glasaju ovako. Dva miliona i kusur je dobio Aleksandar Vučić. Kako je to moguće? Tragedija! Građani glasali za mafijaša! Građani su glasali i za Đilasa, koji sada ide na Vučićevo kanabe da se lepo dogovore oko podele plena – kaže Bakić.

Na tačnim premisama, došao je do pogrešnog zaključka. Tačno je da politički lideri dobro procenjuju prilike za manipulacije. Tačno je da su građani glasali za mafijaša. Ipak, poražavajući rezultati izbora nisu izraz skromnog intelektualnog potencijala. Ima nešto i do skromne ponude na političkom tržištu.

Vučić je u ove izbore uložio gotovo dve milijarde evra, opljačkanih iz javnih resursa. Novcem iz budžeta je podmićivao glasače, nekoga sa po sto evra, a nekoga sa po 20.000 dinara. Sigurne glasove je obezbedio i pritiscima na sve zaposlene u javnom sektoru, kao i na radnike u privatnim firmama, čiji vlasnici su morali da zadovolje kvote kako ne bi ugrozili poslovanje. Stranački batinaški odredi su obavili prljave kapilarne poslove. Izborne uslove je prilagodio svojim potrebama. Političkim inženjeringom je napravio nekoliko svojih kolona, ali i prostor za svoj prolaz u prvom krugu predsedničkih izbora. U medijskom mraku osvetljavao je samo sebe i svoj frižider.

Na kraju, bez obzira na sve uloženo, Srpska napredna stranka je na parlamentarnim izborima osvojila 500.000 glasova manje nego pre godinu i po dana. Na beogradskim izborima za opoziciju je glasalo 73.000 više ljudi nego za SNS, a „veličanstvenu i istorijsku“ pobedu u trci za predsednika Srbije Vučić može da zahvali samo Ivici Dačiću, koji je odustao od kandidature. Sa Dačićem, ili Branimirom Nestorovićem, a možda i Mlađanom Đorđevićem, predsednički izbori bi otišli u drugi krug, a tada, u referendumskoj atmosferi, Srbija bi se oslobodila Vučićeve diktature.

U najtežim okolnostima, iako uplašeni inflacijom, privrednim kolapsom, skokom cena i opštim haosom, građani su pokazali više zrelosti nego opozicioni lideri. Da su imali za koga i za šta, ishod izbora bi bio drugačiji, Vučić i njegov kartel bi već bili deo političke prošlosti i aktuelnih sudskih postupaka. No, opozicija je dokazala da nema dovoljan intelektualni potencijal, a ni ambicije da se iskreno posveti stvaranju uslova za promene.

– Vlast se odavno odrodila od naroda, a još je gore što je to uradila i opozicija. Ne zna se ko bolje i lagodnije živi, lideri vladajućih ili opozicionih stranaka. Nije normalno da opozicionari, i to opozicionari ovako brutalnoj vlasti, žive lepo, normalno posluju, ništa im ne fali. Bilo bi logično da su opozicionari izloženi progonu, da stradaju, da su u zatvoru, a ne da ovako, na slobodi, razmišljaju o tome koji džip ili „mercedes“ da kupe. To narod oseća. Narod vidi kako političari manipulišu s njim, kako se smenjuju na vlasti, a suštinski se ništa ne menja. Naravno, sporna je i svest samog naroda.

Ovde se godinama sprovodi kolektivno ispiranje mozga. Ljudi su navikli da funkcionišu po principu štapa i šargarepe. Neki se plaše štapa, pa glasaju za pogubnu vlast. Neki to rade zbog onih 100 ili 150 evra. Ovi izbori su pokazali da niko ne brine za interese naroda i države, već se bore za ostvarenje ličnih ambicija, ministarske i direktorske fotelje, i velike plate, koje će moradi da im zarade građani – kaže Srđan Škoro, nesuđeni predsednički kandidat, reprezent običnog sveta, s kojim deli iste egzistencijalne i profesionalne muke.

Iako su im očekivanja izneverena, odnarođeni opozicionari nisu sasvim nezadovoljni izbornim rezultatima. Đilas je nekoliko svojih zaposlenih saradnika prebacio s „Multikoma“ na republički budžet. Poslaničke mandate, kao i nekoliko desetina hiljada evra mesečne apanaže dobila je Narodna stranka Vuka Jeremića. Udomile su se i grupe politikanata oko Boška Obradovića, Milice Đurđević Stamenkovski, Aleksandra Jovanovića Ćute i Miloša Jovanovića Padobranca.

Mnogi među njima, poput Dobrice Veselinovića iz Inicijative Ne davimo Beograd, u petoj deceniji života dobiće prvo radno mesto, i to kao narodni poslanici. Svi su se uvalili na budžetske jasle. Plate i ostale prihode dobijaće iz džepa sirotinje, koju preziru i koju čerupaju.

Izbori su prošli, život teče dalje. Sve dalje i dalje. Prošle godine je u Srbiji umrlo 89.000 ljudi više nego što je rođeno. Kako je krenulo, ove godine će biti oboren taj rekord. Na naplatu dolaze avanturističke i pljačkaške greške, koje je vlast napravila u vreme pandemije korona virusa, kad je sprečeno lečenje pacijenata obolelih od drugih, često teških bolesti.

Posle „rata protiv nevidljivog neprijatelja“ stižu posledice rata u Ukrajini. Inflacija i glad kucaju na vrata. A, ko kuca, Vučić će mu otvoriti. To je već uradio. Omogućio je pljačku robnih rezervi, žito i ostalu deficitarnu robu dao je Albaniji i Makedoniji. Srbe uverava da će sve biti u redu. Vučić kaže da su silosi puni, neće biti gladi. Šta je istina, saznaće se kad progovore kuka i motika.

Vučićevi opozicionari tvrde da su građani moroni, koji ne zaslužuju ništa drugo, nego da ih on „jebe kad su glupi kao kurac“. Diktator ima nešto drugačije mišljenje, s pomešanim utiscima.

– Jovan Rašković je bio beznačajan političar, naneo je mnogo štete srpskim nacionalnim interesima u Hrvatskoj, ali bio je u pravu kad je tvrdio da su Srbi lud narod. Po njegovoj teoriji, ponavljanje iste stvari, a očekivanje drugačijeg ishoda, to je ludilo. To je tačno! – govorio je Vučić.

Srbi su dokazali da su Rašković i Vučić u pravu. Opet su, suprotno zdravom razumu, omogućili Vučiću i njegovom kartelu da ostane na vlasti. Međutim, nikad se ne zna kad će pući trpilo. Devedesetih, u vreme ratova, sankcija, inflacije i opšte propasti, narod je, kao i danas, pružao otpor diktaturi. Slobodan Milošević i Socijalistička partija Srbije pobedili su samo na prvim izborima. Posle toga, na vlasti su opstajali postizbornom kombinatorikom, odnosno kupovinom poslanika ili celih stranaka.

Narod je pokazao želju za promenom i 2012, kad mu je dozlogrdila vladavina žutih lopova. Dobra namera se pretvorila u horor, koji od tada uništava Srbiju, ali to ne umanjuje značaj volje naroda, iskazane na tim izborima, da se bori za bolju budućnost.

Ne treba sumnjati, građani će se osloboditi i zla koje šire Aleksandar Vučić, njegov naprednjački kartel i saveznici iz lažne opozicije. Trpilo već puca. Mora.

SourceTabloid

Ostavite komentar

Najnovije objave

VLADIMIR PUTIN: Vukli su nas za nos, trebalo je ranije započeti dejstva u Ukrajini

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je da je jedino zbog čega bi moglo da se žali to što Rusija nije...

Još priča na sličnu temu