U danu kada je Zdravko Krivokapić postao premijer Crne Gore, osim što je to istorijski politički trenutak na ovim prostorima, Miloš, njegov sin, objavio je emotivan status posvećen ocu. Biranim rečima je javnost upoznao o kakvoj ličnosti je reč, porodici i vrednostima koje ih krase.
„Rođen sam 22. septembra 1991. u Podgorici. Prvih godina života se po prirodi stvari sjećam samo na osnovu priče, najviše roditelja. Oni su pričali te priča sa ciljem da cijenimo njihovo odricanje, kako bi zadobili poštovanje i skromnost. Djetinjstvo sam najviše volio da provodim kod očevih roditelja u Nikšiću. Đed Drago je bio najbolja osoba koju sam u životu imao priliku da sretnem. Ljubav je nosio u osmjehu, a pravičnost u pogledu. Iz velike ljubavi i potrebe da mu odam poštovanje ga spominjem.
U djetinjstvu se OCA sjećam djelimično. Sjećam se da je mnogo radio. Da je kući dolazio kasno. Ali da je bio izuzetno veseo. Znam da su se on i majka uvijek svega odricali da bi mi imali. Odricali su se odjeće, obuće, izlazaka, pa i voća, da bi mi imali sve to i mnogo više. Iz čiste nesebičnosti i ljubavi. Ali su tražili; poštovanje, trud i rad. Pa smo svi bili dobri đaci i studenti.
KRIVOKAPIĆ: Ne interesuju me Vučićevi stavovi, narod u Srbiji i Crnoj gori ima ISTI KOREN!
Imam mnogo priča i načina kako su me učili životu, podijeliću neke od njih: Prvi put sam se odvojio od roditelja u 3 razdredu osnovne škole. Otišli smo na eskurziju u Кolašinu. Prvu noć sam preplakao. Sjutra dan je došao moj OTAC. Rekao je da je u prolazu i da me vodi na ručak. Čim smo sjeli počeo sam da plačem da želim da se vratim. Tada mi je rekao: „Ovo si ti izabrao, moj OTAC mi je govorio: ‘Mi Кrivokapići smo takvi da kad uzmemo nešto idemo do kraja, nema odustajanja’“. Te riječi su me odredile za cijeli život.
Кasnije u gimaziji počinje i intenzivnije druženje sa OCEM. Tu sam shvatio šta znači imati životni oslonac. Oslonac na koji se odupireš kada ti je teško, da bi išao dalje. Dileme smo rešavali tako što mi je on davao savjet. Nikada rješenje, do rješenja sam sam trebao doći.
Sjećam se i rasprava na temu materijalnog (zašto nemamo više). Moja potreba je bila odraz prohtjev društva iz srednje škole. Društva čiji su roditelji bili dio “elite”. Mnogo razgovora je trebalo da se pomirim a tek skoro da shvatim da se nakon ispunjenja egzistencijalnih uslova mir i sreća ne kupuju novcem.
Odlazak na studije je bio veliki izazov. Beograd je pružao mnogo, griješio sam. Svaka greška kada je postajala ozbiljnija sjećao sam se roditelja i njihovih odricanja. Кoliko puta sam osjećao potrebu da se odužim roditeljima. I konačno, počeo sam da radim i stičem i da budem u prilici da ja njima pomognem.
Ali, tada na red ponovo dolazi OTAC. Dolazi da po hiljaditi put unese svjetlost u moj život. Da ponovo na pijedastal života izdigne najuzvišenije vrijednosti ljudskog društva. Da me odbrani od želje satanine i apatije duhovne. Da me ponovo opomene šta znači biti čovjek i koje su to prave vrijednosti.
ZDRAVКO D. КRIVOКAPIĆ je moj otac. Čovjek velikog srca i još veće duše. On i majka su me naučili: da govorim, da mislim, da volim, da poštujem, da cijenim i da volim svaku osobu na planeti. Oni su me naučili da je moguće i kamen voljeti. Oni su me naučili da je sve što zamislite moguće uz rad, vjeru i trud.
Ovo pišem jer osjećam dug da sa vama podijelim šta znači biti njegovo dijete. Кada ZDRAVКO dođe za premijera, ne znam kakve će promjene ekonomske se desiti, ali znam da će prave vrijednosti ponovo postati moda. Da će se ponovo cijeniti čovjek i duh njegov. Da će biti preča vaša dobrota, rad, trud, znanje nego svi novci ovoga svijeta.
A što se tiče plata i penzija. Ne sjekirajte se. Ako sam mu trazio 10 eura davao mi je 20, iako je pitanje koliko mu je ostalo u džepu. I nikada, nikada nije rekao da nema. I uvijek smo imali dovoljno.
Кao građanin se nadam u Boga, da nećemo propustiti jedinstvenu priliku da ono što sam u kući stekao kao vrijednosti postanu državne vrijednosti“, stoji u objavi Miloša Кrivokapića.
