KO JE SRUŠIO MIR U EVROPI: NATO ili Rusija?

Obavezno pročitajte

Rusija ostaje „najznačajnija i direktna pretnja” po mir i bezbednost svih država okupljenih u zapadnom vojnom savezu (NATO), glavni je zaključak samita alijanse održanog krajem prošlog meseca u Madridu. U tekstu tom prilikom usvojenog dokumenta navodi se i da evroazijski džin koristi „prinudu, prevrat, agresiju i pripajanje tuđih teritorija” kako bi proširio sopstveni uticaj. Ovde se misli prevashodno na aktuelnu situaciju u Ukrajini, čijem se predsedniku Volodimiru Zelenskom i dalje obećava – „nesebična pomoć”.

Prema rečima generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga, „vojni pohod predsednika Vladimira Putina na prvog suseda srušio je mir u Evropi i doveo do najveće bezbednosne krize na kontinentu još od Drugog svetskog rata”.

- Advertisement -

Zvanično, saglasnost u savezu je – jednodušna. Koliko su, međutim, članice, svaka za sebe, spremne da ispune zacrtano ostaje tek da se vidi. A tu bi, po svemu sudeći, moglo da bude povuci-potegni. Ono što smo do sada videli u angažovanju Evropljana u pomoći Ukrajini pre bi moglo da se nazove iznuđenim rešenjem nego iskrenom željom. Uostalom, ako zemlje koje su izrazile svoju podršku armiji Zelenskog u njene redove upućuju tek plaćenike sa sumnjivom prošlošću, jasno je da od iskrenosti tu i nema baš mnogo. Kako god bilo, osnovni utisak sa samita u Madridu ostaje onaj da su Evropljani ponovo pognuli glave pred Amerikancima, ali i da se kraj takvim manirima ubrzano približava.

Podsetimo, severnoatlantski vojni savez NATO definitivno nije 4. aprila 1949. stvoren kako bi, posle dva svetska rata i bezmalo 100 miliona žrtava, državama i narodima na zapadu Zemljine hemisfere obezbedio kakav-takav ali trajni mir. Jer u drugoj polovini četrdesetih godina prošlog veka tom delu planete, objektivno, niko nije ni mogao da preti. NATO je prevashodno stvoren kako bi američka armija mogla na duže vreme da ostane ušančena na prostorima Starog kontinenta osvojenim u ratu protiv Hitlera. A priče o konačnom povratku preko Atlantika bile su već u velikoj meri u opticaju. Stvoren je i da od onih koje je Amerika „oslobodila od nacističkih hordi” dobro naplati svoj dolazak i svoje izginule, da im prodaje naoružanje i tako doprinese stvaranju najjače vojne industrije u istoriji čovečanstva. I, najvažnije, da na ovim terenima uspostavljanjem vojnih baza učvrsti poziciju SAD kao najmoćnije sile na svetu, a Evropljane site ratova veštom propagandom uveri da Josif Visarionovič Staljin i njegov Sovjetski Savez još nisu sve rekli. Ukratko, da, kako je govorio lord Ismej, prvi generalni sekretar alijanse, „Ruse drži podalje, Nemce dole, a Amerikance u igri”.

Stvoren je NATO i da ratuje po svetu, da pod svoje preuzme i poneku zemlju koja mu inicijalno nije pripadala, ostvari profit. A velika prilika za to ukazala se raspadom Varšavskog pakta 1991, raslojavanjem Sovjetskog Saveza iste godine, i hrljenjem tzv. novoevropljana u zagrljaj sada već stabilizovane Evropske unije.

Ali preterane ambicije često umeju da se izrode u sopstvenu suprotnost. Tako se i NATO, iz zvanično odbrambenog saveza, tokom godina transformisao u – ofanzivni pakt željan dokazivanja i gladan novih prostora. Milom ili silom. Ukratko, iz čuvara zapadne civilizacije pretvorio se u – samozvanog svetskog policajca. Svoju novu ulogu „uglačavao” je, između ostalog, 1995. u Bosni i Hercegovini, 1999. u SR Jugoslaviji. Finalno „poliranje” ostavljeno je za Ukrajinu naših dana.

Zapadna vojna alijansa je svoje pravo lice krenula da pokazuje onoga časa kad je i „posthladnoratovska” Evropa počela da dobija svoj lik. Zemlje, koje je do tada u okvirima Varšavskog ugovora pod svojom šapom čvrsto držao Sovjetski Savez, po raspadu istog i odbacivanju ideje socijalizma požurile su da se pridruže zapadnim komšijama koje su živele daleko lagodnijim životom. Ali njima je stavljen uslov: prvo „čistilište” zvano NATO, a tek potom „evropski raj”!

I opet je posao bio u pitanju. Tržište za američko naoružanje je u velikoj meri prošireno, granice saveza su pomerene ka istoku, obezbeđena je nova krv u ljudstvu i, što je najvažnije, SAD su za svoje buduće planove dobile gomilu glasova u okvirima foruma alijanse. Naime, nijedna od tih novoevropskih članica ne sme ni da pisne, šta god im naredili iz Vašingtona. U to društvo trebalo je da bude uvučena i Ukrajina.

Reakcija Rusije na sve pomenute događaje bila je očekivana i primerena trenutku. Ali nemoć Moskve, iskazana u vremenima rata u Jugoslaviji do sadašnjeg okršaja s Ukrajinom, u ogromnoj meri se obrnula. Kako se ispostavilo, ni na istoku nisu sedeli skrštenih ruku. Posebno kad je reč o naoružavanju. I tako, nakon balkanskih prostora, kao sjajan teren za sučeljavanje dve moći kandidovala se – Ukrajina. A to je već bila interesna sfera Moskve.

Sve okolnosti za novi veliki rat su tu. Da li će biti ofanzivni ili oslobodilački odrediće pobednik. A to ovog puta neće biti NATO. Jednostavno, kao i Evropska unija, i zapadni vojni savez je na preispitivanju. Na saglasnost iz Madrida mnogi već vrte glavom. Ili, kako je to izrekao poljski premijer Mateuš Moravjecki: „Upravo je umor među zapadnim saveznicima ono na šta računa i ruski predsednik Vladimir Putin”.

Uostalom, već i sama činjenica da dve velike i značajne članice NATO-a – Nemačka i Turska – uveliko razmišljaju o stvaranju sopstvenih oružanih snaga svedoči da je poverenje u američko vođenje globalne bezbednosne politike dobrano narušeno.

Ili, kako piše italijanski list „Đornale”: „Od Vašingtona do Berlina, Rima i Pariza, počela su pitanja u smislu: da li uopšte ima svrhe odlagati pregovore s Kremljom? Ima li smisla čekati sredinu novembra, kada će indonežanski predsednik Džoko Vidodo svakako pokušati da samit G20, koji će biti održan na ostrvu Bali, pretvori u mesto pregovora Rusije i NATO-a?”

SourcePolitika

Ostavite komentar

Najnovije objave

VLADIMIR PUTIN: Vukli su nas za nos, trebalo je ranije započeti dejstva u Ukrajini

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je da je jedino zbog čega bi moglo da se žali to što Rusija nije...

Još priča na sličnu temu