OVO JE ISTINA O ABAZOVIĆU: Budućnost bez mržnje je počela!

Obavezno pročitajte

Abazović? Albanac, a ne mrzi! Ni Srbe ni Crnogorce, Hrvate ni Bošnjake ni Rome, Aškalije ni Egipćane…

Piše: mr Goran Bjelanović

- Advertisement -

Uzmuvali se analitičari, kvazisociolozi, NVO zvezdočatci – nema ko nije svoju rekao u vezi sa rezultatima nedavno održannih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori. Kako se to desi? Zbog čega? Koji su najvažniji faktori, a gdje leže odsudne prelomne tačke, promjene odnosa snaga na političkoj karti države pod Lovćenom?

Ostvarilo se čudo nad čudima, ali kako? Lako – da lakše biti ne može. Sveti apostoli kažu da se stvari dešavaju onda kad se poklopi vrijeme. I ono i skup toliko puta spominjanih faktora da ih neću prežvakavati ovim tekstom. O jednom bih činiocu da progovorim. Onome koji je najpresudniji, a ne spominje ga gotovo niko. Mržnja!

Trideset godina mržnje i čelik bi najljući istopilo, kamo li neku vlast. Bez obzira na njenu prividnu moć i nadmoć nad faktorima opozicije.

Ovo nedoba je lansiralo sintagmu „partijski vojnik“ kao oznaku najvatrenijeg pristalice „jedinog pravog puta“, svi ostali su hejteri, smetnja opštem progresu i napretku.
Sam termin „vojnik“, ma bio on i partijski podrazumijeva ratno stanje i mržnju kao prirodno osjećanje prema onome iz „drugog rova“.

Svaka politička akcija je legitimna, svaka ideja bi se mogla ako ne opravdati, a ono makar razumjeti, da mržnja prema onima koji drugačije misle nije bila pogonsko gorivo i hrana neumornim čuvarima tekovina demokratskog fašizma.
I ova oksimoronska, a toliko tačna sintagma, najbolji je ilustrator suludosti i neodrživosti ovakvog stanja stvari.

Demoni su, eterične sile zla, prisutne na svakom meridijanu, u svakom narodu i pojedincu. Nemaju oni bajkovita imena: Mefistofel, Belzebub…. Zovu se jednostavno: Mržnja, Pohlepa, Zavist, Laž, Podlost, Licemjerje… I tako do preksjutra.

Bez obzira na do detalja razrađene varijante: sicilijanke, daminog ili kraljevog gambita – ni jedna partija šaha nikada nije imala isti tok. Očekivano, toliko puta uspješno izvođena izborna strategija dosadšnjih vladajućih struktura, ovaj put je bila spriječena da povuče završni – pobjednički potez.

Dobro osmišljenim, pobjedničkim pohodom kroz tri velike kolone opozicija je uspjela da iznenadi protivnike i osvoji sasvim dovoljnu većinu.

U politici ništa nije završeno dok ne bude gotovo, pa je gubitnička strana promislila niz scenarija kojima bi cijelu stvar okrenula u svoju korist.

Doktor Zdravko Krivokapić – Crnogorac a vjeruje u Boga (drugo mu još našli nijesu, a kako izgleda i neće), Aleksa Bečić, Vladimir Joković i Dado Šćekić, Goran Danilović… U redu!

Njih je jednostavno stigmatizovati, etiketirati mržnjom prema Crnoj Gori i crnogorstvu. Pet puta ponovljena laž prerasta u neopozivu istinu. Kod nas je dovoljno i jednom. Istrenirani smo dobro u ovih tridesetak godina.

Igrajući na provjerenu kartu raspirivanja međunacionalne netrpeljivosti doktor Dritan Abazović se gubitničkoj strani nametao kao najslabija karika u opozicionom lancu.
I tu ih je sačekao „kovertirani potez“ koji su najmanje očekivali!

Doktor Dritan Abazović? Albanac, a ne mrzi! Ni Srbe ni Crnogorce, Hrvate ni Bošnjake ni Rome, Aškalije ni Egipćane…

Uistinu – ko je Dritan Abazović? Neki ga zovu „gejm čejndžer“. Slutim šta to znači ali ne znam do kraja. Neuporedivo više znam o precima Dritana Abazovića.

O jednome od njih vojvoda Marko Miljanov piše u „Primjerima čojstva i junaštva“:
( Parafraziraću) Poljem se usred noći za nekim siromahom nadala horda Turaka. Isukani im jatagani. Ovaj koliko ga noge nose bježi prema jednoj arbanaškoj kući. Domaćica kuće ga uoči, pa uleti pred domaćina:

– Čojku, evo se nadala sila za nekim siromahom, šta da radim, kukala?
– Otvori vrata tome što bježi zatvori onima što ćeraju!

Kratko i odlučno odgovori stari Arbanas. Potpuno je nebitno eventualno odsustvo krvne veze spomenutog junaka sa mladim doktorom nauka, gospodinom Dritanom Abazovićem.

Bili u srodstvu ili ne i površnim posmatračima savremenih političkih prilika mora biti kristalno jasno da je Abazović direktni potomak jednog takvog čojskog i junačkog genetskog koda.

U pitanje je mladić, građanske, kosmopolitske profilacije koji je čvrsto riješio da „otvori vrata svima onima koji bježe, a zatvori onima što ćeraju“.

Ne treba angažovati ni sociologe, politikologe ni profajlere. Ova priča iz „Primjera čojstva i junaštva“ gospodina Abazovića objašnjava – u potpunosti. Ništa drugačije i drugo se od njega niti može dobiti niti očekivati.

Svjestan je mladi doktor nauka Abazović, da se sloboda nikome ne poklanja, nego se mora osvojiti. Spreman je i da plati tu cijenu kroz izloženost: prozivanju, etiketitiranju, svim niskostima kojim se odlazeći silnici umiju i mogu poslužiti.

Ono što bi svaki građanin Crne Gore najviše morao da zna jeste da se Abazović ne bori za sebe. Čovjek njegovih godina i obrazovanja bi lako mogao da kupi avionsku kartu za: London, Pariz, Minhen… I briga njega za balkanske „torove i obore“!

Njegova borba se objašnjava istinski utemeljenom vjerom u srećniju i bolju Crnu Goru. Mladi doktor nauka i te kako dobro zna da je to borba za svakog slobodnog građanina u našoj državi, bez obzira na nacionalnu, partijsku ili vjersku pripadnost, pa i za one koji su odnedavno najviše protiv njega!

Ni to nije dovijek’. Kad budu oslobođeni mržnje kojom su zadajani više od trideset godina, razumjeće koliko zlo su nepotrebno nosili pod grudnom kosti, kako se bez tog Demona i ljepše i slobodnije diše.

Tada će valjda steći i demokratski kapacitet da priznaju greške koje su činili u ovome vremenu. Ovaj tekst je tek nagovještaj da je budućnost bez mržnje – već počela!

Ostavite komentar

Najnovije objave

VLADIMIR PUTIN: Vukli su nas za nos, trebalo je ranije započeti dejstva u Ukrajini

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je da je jedino zbog čega bi moglo da se žali to što Rusija nije...

Još priča na sličnu temu